Oni dolaze po našu djecu
Ovaj zavjerenički savez vehabijskih mentora sa Istoka i iz nekih centara moći sa Zapada nije ništa neobično i ne ozbiljuje se prvi put u povijesti muslimana. Već daleke 1865. godine imamo prve dodire i zavjereničke, antimuslimanske saveze sklopljene između Britanaca i tada već prestrojenih saudijsko-vehabijskih falangi u Nedždu. U tom nečasnom antimuslimanskom savezu obje strane su imale svoje precizno definirane interese: saudijsko-vehabijske falange su crtale granice svoje države u samom srčanom tkivu muslimanskog svijeta, a Britanci su učvršćivali svoju premoć u Perzijskom zaljevu i kovali planove za komadanje osmanske države. (Vidi. Hamid Algar, ibid., str. 43-49; usp. Hemper’s memoirs, djelo o britanskoj špijunaži u muslimanskom svijetu onoga vremena, Teheran, 1973.)
U znak zahvalnosti za prilježnost u realiziranju spomenutog britansko-vehabijskog antimuslimanskog saveza, britanska kruna je kasnije odlikovala saudijskog vladara ’Abd al-’Aziz ibn Sa’uda ordenom viteza reda Bath sa Raspelom. Sa istim takvim ordenom oko vrata, kralj Fahd se 1935 godine slikao skupa sa britanskom kraljicom Elizabetom koju je posjetio u njenom kraljevstvu.
Nakon čečenskih muslimana, kao tradicionalnih muslimana i muslimana sa nekoć zavidnom muslimanskorn duhovnošću i literaturom, bosanskohercegovački muslimani su danas druga značajna meta vehabizma u ovom, dijelu svijeta. Ne tolerirajući njihov tradicianalni, suživotni i autentični islam, protkan najraskošnijim duhovnim tonovima sufizma, produhovljene tefsirske literature i mudroslovne gnostieke, irfanske književnosti, vehabije su stigle u Bosnu i, danas još potpomognute nekolicinom pristalica iz autohtone musjimanske zajednice, sa isključivom nakanom da zatru i najmanji trag bosanskohercegovačkom tradicionalnom islamu, da izbrišu i najsićušniji otisak otomanske kulture prepoznatljive u ovdašnjim raskošnim i prebogatim spomenicima islamske materijalne kulture, u našim džamijama, turbetima, mauzolejima, tekijama, mezaristanima, citadelama i slično. Na udaru je sve što temeljito ne sliči njihovoj jednoumnoj, priprostoj, ‘beduinskoj’ i monotonoj ‘kulturi’ i tradiciji’.
Oni to pripremaju i ovoj zemlji, njenim muslimanima, ali i ne samo njima. Oni su došli po našu djecu, došli su da uzmu krvavi danak, da nam uzmu srce i dušu kao plaću za mrvice koje su nam, donosili sumnjivi humanitarci sa posljednjim, nečasnim nakanama. Oni su među nama. Šireći praksu tzv. incestnih brakova po našim selima, kasabama, varošima i gradovima, oni su već dobrano načeli, naše tradicionalno društveno tkivo.
Oni su već u našem medijskom prostoru, u našim upravnim i – ademskim religijskim institucijama: u našim džamijama, našim medresama, našim akademijama, posvuda. A Rijaset islamske zajednice u BiH kao da se tek budi, i pomalo naslućuje pošast koja se nadvila nad europskim muslimanima u BiH. Napokon je objavljena jedna Rezolucija i Adenda toj Rezoluciji, i osnovana jedna Komisija koja će pratiti provođenje te Rezolucije. Kako je to nepodnošljivo premalo, i kako je to zastrašujuće prekasno! Štaviše, kada se malo bolje razmotri, dometi Rezolucije neće biti ništa bolji od onih kakve je dala sada već gotovo zaboravljena Deklaracija europskih muslimana, koju je nekoć bio objavio Rijaset Islamske zajednice u BiH.
No, vrhunac ironije je u tome što tekst Rezolucije ne daje, nikakve instrumente kojima se toj pošasti može stati na put; nego im se još tepa i iskazuje golema skrb za njihova građanska prava.
Neki od prvih suradnika poglavara lslamske zajednice u BiH se još utrkuje da kaže kako su to “fini ljudi iz naših džemata”. Da nisu objavljeni makar i tako sadržinski beskrvni dokumenti, poput Rezolucije Rijaseta, čovjek bi morao pomisliti da su muslimanske religijske institucije u BiH blagonaklone, prema njima.
Tim prije što nikome u tim institucijama ne smeta niti im para uši dok vehabijski emisari otvoreno i bezočno lažu na Poslanika islama: on je naime u njihovoj hudoj duhovnoj optici pastir, gonič deva i beduin, premda svi, životopisi o njemu, od Ibn Hišamove Sire do djela Muhammed, život- vjerovjesnika islama zasnovan na najranijim izvorima,
autora Martina Lingsa, svjedoče o njemu kao aristokrati par excellence i plemenitašu iz ondašnjeg mekanskog društva; oni vele da je Poslanik islama (a.s.) nosio neurednu, nekresanu, raštrkanu bradu, a sve biografije njegove kažu da je razina njegove kulture življenja i uređivanja bila takva da je dobar dio muslimana ni do danas nije dosegnuo; oni vele kako je Poslanik islama (a.s.) nosio zavrnute šalvare, pa stoga i oni nose okraćene pantalone, a svi danas znaju da je i tada i sada u tom dijelu muslimanskog svijeta galabija nacionalna nošnja, pa ju je i sam Pošlanik (a.s.) sa ponosom nosio, a i najudobnija je za tamošnje klimatske uvjete. Da i ne govorimo o drugim detaljima. Ali, avaj, svi šute pred notornim neistinama o islamu i Poslaniku islama (a.s.), pred uvredama na račun našeg tradicionalnog islama koje vehabijski emisari bezočno šire svaki dan, i kao da je svima stalo da im je Poslanik barbarin i da im je islam retrogradan i preživljen.
Dok odgovorni u ovoj zemlji šute i pretvaraju se kao da se ništa neobično ne dešava među nama, vehabijska karavana ide dalje, namiče novu hipoteku ovoj napaćenoj zemlji i njenom narodu, osobito ugađa svojim mentorima na Zapadu, koji zadovoljno trljaju ruke i čekaju pogodan čas da jurnu sa svojim vojskama i donesu “slobodu za Bosnu”, baš onakvu kakvu su donijeli i iračkom narodu prije dvije-tri godine.
Za pakao na sliku pakla u Iraku, Čečeniji, Afganistanu i Palestini, koji vehabije u Bosni brižljivo pripremaju ovoj zemlji, neko od najodgovornijih u državnom i religijskom vrhu ove zemlje već danas bi morao preuzeti odgovornost.
REŠID HAFIZOVIĆ, “Oni dolaze po našu djecu”, Oslobođenje, 25. 11. 2006. god.
