Priča o ljubavi
ostojaše jednom jedan otok a na njemu živješe sve vrste osjećanjâ: sreća, tuga, znanje te, među ostalima, i ljubav.Jednoga dana bî svima objavljeno da će otok potonuti te svi sačiniše ćamce i napustiše otok. Osim ljubavi. Jedino je ljubav ostala. Željela je ostati sve do posljednjega trena, samoga kraja. Kada je otok bio gotovo potonuo ljubav odluči zatražiti pomoć. Bogatstvo prođe pored nje u ogromnome brodu. Ljubav upita:“Bogatstvo, hoćeš li me povesti sa sobom?” “Ne, ne mogu”, odgovori bogatstvo, “mnogo je zlata i srebra na mome brodu. Za tebe nema mjesta.”
ubav odluči upitati taštinu koja također prolaziše pored nje na predivnome brodu. “Taštino, molim te, primi me na brod!” “Ne mogu ti pomoći. Sva si mokra, možeš mi ošteti brod”, odgovori taština. Tu negdje blizu bijaše i tuga te i nju ljubav zamoli: “Tugo, primi me kod sebe na brod!” “E ljubavi, tako sam tužna da moram biti sama.”
reća prođe pored ljubavi ali bijaše tako vesela da je čak nije ni čula kako zove.
znenada, iskrsnu nešto: “Dođi, ljubavi, ja ću te povesti.” Bijaše to jedan starac. Tako sretna i vesela ljubav čak zaboravi upitati starca gdje idu. Kada su pristali starac ode svojim putem. Svjesna koliko duguje tome starcu ljubav upita znanje, također jednog starca: “Ko mi je ovo pomogao?” “Bilo je to vrijeme.”, reče znanje. “Vrijeme?”, začudi se ljubav. “Zašto mi je ono pomoglo?” Znanje se nasmiješi zračeći velikom mudrošću i odgovori: “Jer je samo vrijeme sposobno shvatiti stvarnu vrijednost ljubavi.”
