Hazreti Ebu Bekrova r.a. ljubav prema Allahovom Poslaniku a.s.
“Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama!”, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar.” (At-Tawba 40)Ljubav plemenitih ashaba prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., bila je poput vodopada. Oni su uvijek bili oko njega poput čvrstih karika lanca, a u svojoj privrženosti i vezanosti za njega postali su zvijezde u slijeđenju njegova puta.
Časni ashabi postigli su stepen koji niko ne može dostići. Jedan od primjera njihove ljubavi prema Resulullahu, s.a.v.s., nalazimo u sljedećem događaju:
Kada su Allahov Poslanik, s.a.w.s., i Ebu Bekr, r.a., krenuli iz Mekke sa namjerom da učine hidžru, hazreti Ebu Bekr, r.a., je do pećine Sevr išao čas ispred, a čas iza Allahova Poslanika, s.a.v.s. Primijetivši njegov postupak Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga je upitao: -Ebu Bekre, zašto to radiš? -Allahov Poslaniče, kada pomislim da mušrici idu za nama, prođem iza tebe, a kada pomislim da su možda napravili zasjedu, prođem naprijed! – odgovorio je iskreni Ebu Bekr, r.a.
Kada su stigli do pećine, Siddik-i Ekber, r.a., ponovo reče: -Allahov Poslaniče, sačekaj ovdje dok očistim pećinu! – a potom je ušao unutra.
Očistio je unutrašnjost pećine, a potom počeo provjeravati šupljine i pukotine u stijenama, zatvarajući ih komadima svoje odjeće koju je kidao komad po komad. Na kraju, iskidao je gornji dio svoje odjeće i zatvorio sve šupljine osim jedne koju je zatvorio petom. Na kraju je rekao: -Sada možeš ući, Allahov Poslaniče!
Kada je svanulo, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je primijetio da njegov drug nema gornjeg dijela odjeće. U čudu ga je upitao:
-Ebu Bekre, šta je bilo sa tvojom odjećom? Ebu Bekr, r.a., je objasnio šta je uradio sa odjećom, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., je naspram takvoga gesta sa uzbuđenjem podigao svoje ruke i uputio dovu za njega.”
Bilježi se od Ebu Bekr, r.a.:
“(Izišli smo iz pećine) i krenuli dalje. Te noći i narednog dana smo pješačili. Kada je nastupilo podne, počeo sam pogledom tražiti hladovinu. U blizini sam vidio jednu stijenu koja je pravila hlad. Uredio sam mjesto ispod stijene i stavio nešto odjeće kao prostirku, a potom rekao: Izvoli, Allahov Poslaniče, odmori se malo!
Vjerovjesnik, s.a.v.s., je sjeo da se odmori, a ja sam se udaljio da izvidim ima li prolaznika. Nedaleko od nas ugledao sam čobanina koji je tjerao stado ovaca prema stijeni. I on je tražio hladovinu kao i ja. Izišao sam pred njega i upitao: -Čiji si ti čobanin? Rekao mi je ime nekog Kurejšije kojeg sam poznavao. -Imaju li ove ovce mlijeka? – upitao sam. -Da! – odgovorio je.-Pa, možeš li nam namusti malo mlijeka? -Naravno! – odgovorio je čobanin, a potom je uhvatio jednu ovcu iz stada.
Rekao sam mu da lijepo očisti njeno vime. On je to uradio, i nakon što ju je pomuzao, pružio mi je mlijeko. Kod sebe sam imao ćuturu sa vodom koju sam nosio zbog Resulullaha, s.a.v.s. U posudu sa mlijekom nasuo sam malo vode i tako rashladio mlijeko. Potom sam ga donio Resulullahu, s.a.v.s., i ponudio mu da se napije. Rekao sam: -Izvoli, Allahov Poslaniče, popij ovo!
Kada je Resulullah, s.a.v.s., popio mlijeko, meni je malo laknulo…” (Buhari, Ashabu’n-Nebijji, 2; Ahmed, I, 2)
Kada bi Ebu Bekr, r.a., nakon Resulullahove, s.a.v.s., preseljenja htio da citira hadis, sjećajući se Resulullaha, s.a.v.s., toliko bi plakao da bi jedva izgovorao riječi. O tome nam kazuje Ebu Hurejre, r.a.: “Jednom prilikom Ebu Bekr, r.a., je izišao na minber i rekao prisutnima: -Znate, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prošle godine stajao na ovom mjestu gdje ja stojim! Potom je počeo plakati. Potom je ponovio riječi koje je prethodno rekao i opet počeo plakati. Treći put je opet ponovio iste riječi i nastavio plakati.” (Vidi: Tirmizi, Da’vat, 105/3558; Ahmed, I, 3)
Ebu Bekr, r.a., je još za života Allahova Poslanika, s.a.v.s., uvijek čeznuo za njegovim prisustvom. Kada je Poslanik, s.a.v.s., preselio na Ahiret, zbog rastanka s njim njegova čežnja se još više povećala. Želja za susretom sa voljenim kod njega se sve više i više povećavala. O tome nam kazuje naša majka, hazreti Aiša, r. anha: “U samrtnoj postelji moj babo je upitao: -Koji je dan danas? -Ponedjeljak! – odgovorili smo. -Ako večeras umrem, nemojte čekati sa mojom dženazom do sutra! Jer, meni je najdraža noć ili dan u kojem ću biti blizu (i ponovo sresti) Allahova Poslanika, s.a.v.s. (Ahmed, I, 8)
