Velika mu’džiza Isra i Miradž

Potom je Allahovom Poslaniku s.a.w.s., stavljeno u obavezu poslanstvo, a kasnije i javni poziv u islam. Prvaci i vođe plemena Kurejš suprostavili su mu se jer su u njegovoj misiji prepoznali kraj svoje tiranije i utjecaja. Od prvog dana počeli su se boriti protiv nove vjere, koj je došla sa zadatkom da u pravima izjednači gospodara i roba i da svim ljudima da prava koja im pripadaju. Glas islama odjeknuo je duboku u ušima prvaka Kurejšija i potresao ih toliko, da su pokušavali da na bilo koji način unište novu vjeru.

Pored Poslanika s.a.w.s. su bile dvije osobe koje su bile podrška i štitile ga svojim utjecajem od zlostavljanja neprijatelja.Njegova časna supruga hazreti Hatidža i amidža Ebu Talib.

Velika iskušenja su predhodila događaju Isre i Miradža. Svakodnevna mučenja Poslanika s.a.w.s. i svakog onog ko je bio uz njega a.s. Nevjernici su vidjeli da ne mogu pridobiti Poslanika a.s. blagom ovog svjeta  pa su nastojali da unesu sumnju u istinitost poslanstva, da proglašavaju Poslanika a.s. pjesnikom, utjerivali ga u laž. O tome Uzvišeni kaže: „Oni koji ne vjeruju govore:’Ti nisi Poslanik!’ Reci:’Meni i vama dovoljan će biti kao svjedok Allah, i onaj koji zna šta je Knjiga.“ (Er-Rad,43)

Daljnja mučenja su se nastavljala, nevjernici su svakog onog ko je slijedio vjeru Muhammeda a.s., mučili i fizički surovo, tako da su pale i prve žrtve. Porodica Jasir koja je došla iz Jemena i primila islam u Mekki, bili su prvi šehidi u islamu, oni su ubijeni su od strane Ebu Dzehla. Zamislite tu torturu i teškoću kroz koju su prolazili Poslanik a.s. i prvi vjernici. Oni su ostali ustrajni i neki od njih su prilikom surovih zlostavljanja ponavljali ‘ Jedan je, jedan, Allah’.

Istinsko vjerovanje se ne sastoji samo iz riječi, već iz iskrenog imanskog iskustva. Postoji razlika između riječi i izvršavanja.Izgovoriti je riječi lahko, ali je parktična primjena istinski ispit za ljudsku dušu.

Takvi su bili počeci islama. Prvi muslimani bili su izloženi raznim vrstama mučenja i tlačenja. To je Uzvišeni Allah htio zato da bi ovu vjeru vjeru očistio od licemjera i ljudi slabog vjerovanja, tako da su u njoj ostali samo oni koji su imali čvrsto i iskreno vjerovanje. Allahov Poslanik a.s. i vjernici su strpljivo podnosili zlostavljanja. Kad god su bili suočeni sa teškoćom i zlostavljanjem, njihova veza sa vjerom postajala bi čvršća, a njihovo vjerovanje bi se uvećavalo a njihova ustrajnost postala još jača.

Allahovom Poslaniku a.s. bacali su smeće putem kojim je išao,bacali bi iznutricu od deve na Njegova leđa dok je klanjao. Na sve te nedaće odgovarao je plemenito u skladu sa svojom velikom blagošću i lijepom ćudi. Kada se zlostavljanje povećalo, učinili su hidžru u Abesiniju. Nevjernici dalje nastoje da izopače sliku časnog Poslanika a.s. govoreći da je On a.s. sahir, čarobnjak koji opčinjava ljude, da je pjesnik, da je prorok..Uslijedio je nakon svega ovoga bojkot, koji je trajao skoro tri godine. Allahov Poslanik a.s. i vjernici koji su bili sa njim su trpili toliku glad da su jeli lišće sa drveća. Ali to nije bio kraj, nakon bojkota samo nekoliko mjeseci preselii su na bolji svjet Poslanikov amidža Ebu Talib i njegova časna supruga, naša majka, hazreti Hatidža r.a. Poslanik je izgubio dvije veoma voljene osobe, koje su mu bile jedina podrška u prvim danima Objave. Godina u kojoj su preselili nazvana je godinom tuge. Nakon toga zlostavljanje Allahovog Poslanika a.s. se pojačalo još više, a on a.s. je to strpljivo i postojano podnosio.

Bio je potišten zbog zlostavljanja i prkosa stanovnika Mekke. Izašao je sam bez ičijeg znanja uputivši se ka gradu Taifu da bi njegove stanovnike Benu Sekif pozvao u islam i kod njih potražio zaštitu, ali su ga oni dočekali na najgori način. Obasuli su ga psovkama, bacali kamenje na njega, tako da su Njegovo a.s. časno lice i njegova plemenita stopala prokrvarila…Vratio se u Mekku, sam, onako kako je iz nje i izašao. Zlostavljanje se i dalje nastavilo..

U blagoslovljenoj noći došla je potpora s neba. Desila se nadnaravnost, mu’džiza, Isra i Miradža.

Dok je Allahov Poslanik a.s. spavao u Kabi, došao mu je Džibril a.s.  i probudio ga. Potom mu doveo buraka, na kojem je Poslanik a.s. došao do Jeruzalema. Svezao je buraka za halku za koju su vjerovjesnici vezali svoje jahaće životinje. Potom je Poslanik a.s. ušao u džamiju u kojoj je klanjao kao imam svim vjerovjesnicima. Kada je izašao, došao mu je Džibril a.s. sa posudom vina i mlijeka. Odabrao je mlijeko, a Džibril mu je rekao: ‘Odabrao si ono što je prirodno’.Isra predstavlja mudžizu, koja nije bila osjetilna pomoću koje bi ljudi povjerovali  da je Allahov Poslanik a.s.stvarno prenesen iz Mekke u Jeruzalem. Ova mudžiza Israa je bila skrivena (desila se noću), ali je zasnovana na razumskom dokazu kako bi potvrdila da Poslanik s.a.w.s., istinito prenosi sve ono što mu se objavljuje.

Kada je Poslanik a.s. obavjestio pripadnike Kurejšija o onom što se desilo, i prvo što su mu kazali bilo je: „Mi na najizdržljivijim devama do Jeruzalema putujemo mjesec dana, a ti tvrdiš da si u njeg stigao u jednoj noći.“ Razumski odgovor na ovo pitanje je bio da je Uzvišeni Allah taj koji je Svoga Poslanika prenio do Jeruzalema. Poslanik a.s. nije tvrdio da je on taj koji je samog sebe prenio do Jeruzalema. Moć je ovdje pripisana Allahu. 

Drugi razumski dokaz je taj što su sugrađani tražili od Poslanika s.a.w.s. da im opiše hram Mesdžidul aksa. Jedan među njima je rekao da on najbolje poznaje Jeruzalem i kazao je Poslaniku s.a.w.s.: „Obavjesti me kakva je građa Mesdžidul aksa i kako on izgleda?“, pa je on a.s. rekao: „Građen je tako i tako…“, i počeo ga precizno opisivati, što je zapanjilo sve prisutne. Ovdje ćemo malo zastati da bi konstatovali važnu činjenicu. Da su nevjernici Kurejša znali da je Allahov Poslanik s.a.w.s., ikada putovao u Jeruzalem, ne bi mu postavljali ta pitanja.Međutim, oni su pouzdano znali da on a.s. nikada u svom životu nije putovao u Jeruzalem, niti išao u Mesdžidul aksa. Oni su od njega tražili da im opiše grad i Mesdžidul aksa misleći da on a.s. to nije u stanju učiniti.

Još jedan od razumskih dokaza je i taj da su od Poslanika s.a.w.s. tražili da im opiše šta je vidjeo na putu. Poslanik s.a.w.s. im je rekao: „Vidio sam vaš karavan na tom i tom mjestu, jedna im se deva izgubila. Karavan predvodi deva crne boje. Doći će u Mekku u svitanje tog i tog dana.“ Oni su kasnije izašli i čekali dolazak karavana da bi vidjeli da li je Poslanik a.s. govorio istinu ili ne. Čekali su čitavu noć sve do svitanja. Jedan od njih je uzviknuo: ‘Sunce izlazi’, a drugi mu je dobacio: ‘Karavan je stigao‘. Karavan je predvodila crna deva, koju je već prije opisao Allahov Poslanik s.a.w.s.

Neki muslimani su dovedeni u iskušenje, i nisu povjerovali Poslaniku a.s., otišli su Ebu Bekru r.a. i kazali mu: „Tvoj prijatelj tvrdi da je u jednoj noći otišao do Jeruzalema i vratio se u Mekku“. Ebu Bekr na to reče:“ Da li je to on rekao?“, odgovorili su da jeste. Ebu Bekr r.a. je potom kazao: „Ako je to rekao, onda je kazao istinu!“ Kada su muslimani iskazali čuđenje, Ebu Bekr r.a. im je kazao: „Zar da mu vjerujemo u obavjest koju prenosi s neba, a da mu ne vjerujemo u ovom slučaju.“ Ove Ebu Bekrove r.a. riječi bile su pojašnjenje za mudrost Israa.

Za razliku od Israa, gdje je vrijeme jedan od ključnih faktora, ono se ne spominje u događaju Miradža, jer u njemu nije potrebno uopće isticati vremensku dimenziju.

Melek Džibril je pratio Muhammeda a.s. tokom cjelokupnog nebeskog putovanja, ali najveličanstvenije znamenje ni njemu, kao ni drugim bliskim, Allahovim melecima nije otkriveno. Jedino je Poslanik s.a.w.s. imao čast i privilegiju da vidi to najveličanstvenije znamenje.

Tokom čitavog nebeskog putovanja Džibril je predvodio Poslanika a.s. i upoznavao ga sa pojavama koje su susretali. A kada su došli do Sidretul-muntehaa, Džibril se ukazao u svom izvornom obliku, a ne u onom u kojem je donosio Objavu. Nebesko putovanje završava se za Džibrila ali Poslanik a.s. nastavlja. Dzibril je ustuknuo i rekao da granica prostora u kojem se kreće završava na tom mjestu, te ukoliko bi je samo za tren prešao, izgorio bi. „A ti, Allahov Poslaniče, ako nastaviš dalje, proći ćeš“, reče Džibril.

Muhammed a.s. je došao do one granice koju ni narav meleka Džibrila nije mogla preći. Prema tome, Poslanik a.s. je jedini među stvorenjima koji je mogao nastaviti put dalje, prelazeći tu granicu. Upravo zato je prelazak te granice i viđenje najveličanstvenijih znamenja Svoga Gospodara i posljednja etapa u događaju Miradža.

U našem kazivanju došli smo do trenutka stavljanja namaza kao obaveze vjernicima. Sve temeljne, praktične dužnosti u islamu, osim namaza, vjernicima su naređene Objavom. Namaz kao spona između neba i Zemlje, i između čovjeka i Gospodara, stavljen je u obavezu putem direktne komunikacije između Uzvišenog Allaha i Poslanika Muhammeda a.s. koja se desila na miradžu. Namaz je simbol pokornosti i predanosti čovjeka svome veličanstvenom Stvoritelju. Uzvišeni Allah je naredio namaz s ciljem da približi čovjeka Allahu.

Ovim završavamo kazivanje o velikoj Poslanikovoj a.s. mu’džizi Israu i Miradžu, gdje mu je pružena prilika da osobno vidi najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara.

Ovaj događaj potvrdio je visoko mjesto i ugled koji naš poslanik Muhammed s.a.w.s, zauzima kod Gospodara svjetova.

Molimo Uzvišenog Allaha za uspjeh i uputu!