Stav o Božjoj transcedentalnosti
Nijekanje sličnosti bilo čega sa Allahom dž.š. kao što su promjene, pojave, promjene u Njegovoj Biti, spada u one stvari koje se u vjeri islamu moraju nužno poznavati. Ovakvo vjerovanje, bila je vjera islamskog ummeta od njegova praskozorja pa do danas.
Rekao je Uzvišeni Allah dž.š.: „Ništa nije poput Njega“. ( Šura-11.)
„Zar je Onaj koji stvara poput onoga ko ne stvara“. (An- Nahl- 17. )
„I niko mu ni po kojoj osnovi nije ravan“. (Al Ihlas- 4.)
„I nemojte Allahu nikakve primjere ( sličnosti sa vama ) navoditi“. (An Nahl 74.)
“Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni!” (As – Saffat- 180.)
I mnogi drugi ajeti tesbiha i spomena Božje uzvišenosti – (tesbih je u arapskom tenzih, negiranje Allahu svojstava koji su nedostatci kao što su svojstva onoga što ima obilježje stvorenog) – koji upućuju na to da Božja Bit ničemu od stvorenja ne sliči, bilo na razini egzistencije, svojstava ili djela. Tako je ovakav vid vjerovanja postao podjednako duboko uvriježen u dušama kako muslimanske uleme tako i muslimanskih narodnih masa. Čak šta više, narodni slojevi su se još više se bojali zadiranja u teme Božjih atributa od nekih pojedinaca koji su uvrštavani u vjerske učenjake.
Ali i pored toga nije neuobičajeno da se sretnu među muslimanima grupacije čiji broj nekada nije neznatan, a koji nemaju razboritosti o onome što govore i što bi trebali govoriti na ovu temu na skupovima i pred slušaocima. Tako ove nesuvislosti nekada zavode slušaoce i oni u njih povjeruju jer dolaze od ljudi u vjerskoj odori i ahmedija svezanih kao da su za nebo zapele. Kada se tako što dogodi onda je nužno skrenuti pažnju koliko je zastranjenje u vjeri pripisivati Božjoj Biti kretanje, granicu, svršetak, sjedenje i smještaj na određenom mjestu na aršu, težinu i druga obilježja svojstvena i specifična samo onom što je nastalo nakon što nije postojalo.
O ovoj temi sam napisao mnogo u svojim komentarima na mnoga djela, počevši od komentara na djelo „el Ikhtlaf fi lafzi od Ibn Kutejbe“ , „Tebsire fi din“ od Ibn Muzafera el Asferanija, „Sajfu saqil“ od Imama Subkija i mnogim drugim knjigama. Napisao sam čak i cijele eseje posvećene ovo temi koje sam do kraja naučno priredio u silnim godinama iza mene, i na kraju se pokazalo da sve to nije dovoljno da se ne bi na istu temu vratio iz nova s vremena na vrijeme.
Još davno je rekao Imam Ebul Kahir el Bagdadi, preselio 429. hidžretske, u svom poznatom djelu „Usuli din“, štampanom prije dvije godine, ( od vremena kada će ovaj tekst biti napisan o.p. ), poznatom među ulemom pod imenom „Tebsire Bagdadije“ na stranici 337. nakon što je antropomorfiste okarakterisao kao ljude koji obožavaju kipove/idole:
„Što se tiče antropomorfista Horasana, Keramita, anatemisanje istih je vjerska obaveza zbog riječi: Allah ima granicu i svršetak sa donje strane i sa iste dotiče Arš. I zbog njihovih riječi da se u Allahu odvijaju promjene i akcidenti, i da stvari vidi tako što se vid pojavi kod njega kao akcident, i spoznaje ono što čuje tako što se u Njegovom biću odvije slušanje, te da nije tih stalnih promjena ( akcidenata ) kod Njega, On ne bi imao potpuno znanje o tome šta je glas, niti predmet koji se vidi. Svojim vjerovanjem da je Božje biće podložno akcidentima i promjenama u Sebi samom, oni istim tim činom opovrgavaju argumente monoteista da su materijalna tijela nastala upravo zato što su u stalnoj promjeni iz jednog stanja u drugo. Ako u temeljima njihova vjerovanja nije tačno da je svijet nastao nakon što ga nije bilo, onda su time zatvorili put da se dokaže Tvorac ( začetnik, prvi pokretač ) svijeta, te su ( iako vanjski tvrde da vjeruju ) neznalice o Bogu“.
Ebul Kahir el Bagdadi također veli i u knjizi El Esma’ ve Sifat: „El-Eša’ri i većina mutekelima ( učenjaka islamskog vjerovanja ) anatemisali su svakog novotara čija novotarija doseže granice neislamskog učenja ili joj je to krajnji rezultat, kao što je umišljanje nekih da Bog ima formu, granicu, svršetak, i da je racionalno moguće da se Njegova Bit kreče, miruje. Stoga se razumni ne dvojbe da su antropomorfisti Horasana ( keramije ) otpadnici zbog shvatanja da je Bog tijelo sa granicom i završetkom sa donje strane, te da on dotiče Arš, da se promjene odvijaju u Njegovoj Biti, i da se u Njemu konstantno iznova događaju nove riječi i nova volja“. ( Završen citat).
Koliko samo ima tekstova na ovu temu ( opovrgavanja antropomorfizma o.p. ) u djelu Iršad od Imamul haremejna, djelu Temhid od Bakilanija, djelu el-Avasim od Ebu Bekra Ibnul Arebija, djelu Def’u šubehi tešbih od Imama Ibnul Dževzija i drugih velikana znanja koji spadaju u same stubove islamskih znanosti, a čije sam tekstove prenio u mnogim svojim esejima koji su dostupni.
Biti ocijenjen kao zastranjen u vjeri zbog antropomorfističkih tvrdnji je sasvim ispravna osuda, bez obzira dolazile ove antropomorfističke fraze od frakcije keramija ili zagovornika selefizma ili šejha ed Darimija ili Harranija ( Ibn Tejmije ) ili Zur’ijja ( Ibn Kajjima ) ili drugih, jer zabluda je zabluda odakle god da došla.
Tako u Ed-Darimijevoj knjizi An Naqd ( nije riječ o Darimiju autoru poznate hadiske zbirke, nego drugom učenjaku, antropomorfisti, autoritetu Ibn tejmije i selefista o.p. ) stoji na stranici 20:
الحي القيوم …يتحرك إذا شاء و يقبض و يبسط إذا شاء ، و يقوم إذا شاء لأن أمارة بين الحي و الميت التحرك ، كل حي متحرك لا محالة و كل ميت غير متحرك لا محالة”
„Živi i vječni… kreće se kada On to želi i pruža ruke i stiska ih kada On želi i ustaje kada On to želi. Jer znak između živog i mrtvog jeste kretanje. Sve živo se kreće bez sumnje, a sve mrtvo se ne kreće bez sumnje“. Ovo je doslovno citiran Darimijev tekst, dok se slične fraze provlače kroz Njegovu knjigu. Tekst je doslovno prenio Ibn Tejmije u svojoj knjizi El Muvafeqatu sarihil ma’qul li sahihil manqul, štampan na marginama njegovog djela Minhadžu sunne gdje umjesto fraze يهبط ( spuštanje češće upotrjebljivo za radnju materijalne prirode ) zamijenjen izrazom ينزل ( spuštanje ). Ibn Tejmije sav ovaj govor afirmiše a ne opovrgava. Pogledaj 2. tom 13. i 26. i 30. stranicu, a koliko samo u knjigama Darimija ima ovih nesuvislosti na koje sam ukazao u svojim mnogobrojnim pisanjima kao što spomenuh.
Tako Ibn el Kajjim ez-Zur’i veli u svojoj knjizi Gazvu džujušil islamijje na stranici 88. štampano u Indiji, o ovoj Darimijevoj knjizi:
“و كان شيخ الإسلام بن تيمية رحمه الله يوصي بهذين الكتابين أشد الوصية و يعظمهما جدا ، و فيهما تقرير التوحيد الأسماء و الصفات بالعقل و النقل ما ليس في غيرهما “
„Šejhul Islam Ibn Tejmije oporučivao je jako mnogo da se ova knjiga čita, dosta ju je hvalio. U ovom djelu je jasno dostavljen monoteizam vjerovanja u Božje atribute i imena, racionalnim argumentima i šerijatskim dokazima, što se ne može u drugim knjigama naći“.
Iz istog se da zaključiti da su ove dvije Darimijeve knjige i pored svih spomenutih mahana, prihvatljive kod Harranija i Zur’ija ( Ibn Tejmije i Ibn Kajjima ), te stoga i sami zaslužuju da se podvrgnu žestokom sudu učenjaka ove oblasti kao i sam ed-Darimi.
Tačno je i to da Ibn Abdu-s-Selam u svom djelu Kavaidul kubra smatra kako su slične fraze oprostive vjerski neobrazovanoj osobi, ali mu taj stav smatra spornim Allama El Muqbili u svom djelu el-Alemu- Šamikh. Međutim bilo kako bilo ovi ljudi nisu zadovoljni da se uvrste u obične muslimanske mase kako bi imali opravdanja za ove nesuvisle tvrdnje. Njihove knjige su danas dospjele u razna područja, te je nemoguće ih pobrojati i dati sud da li ovo što govore, tvrde zato što shvataju ili zato što ne shvataju, stoga ih nužno obuhvata sud onoga što se podrazumijeva pod tim rečenicama kod struke koja posjeduje ispravno znanje o tematici.
Onaj ko misli da može potvrditi kretanje Allahu dž.š. sa hadisom „spuštanja/nuzul“ pravi se da je zaboravio racionalni argument koji dokazuje da je to nemoguće kada je Bog u pitanju, a racionalni argumenti čine nužnim da se ovakvi hadisi gledaju i tumače u svom kontekstu ili arapskoj metafori. Jednako tako žmirenje na činjenicu da su predaje ovog hadisa oprečne i variraju između spuštanja nekog drugog i spuštanja općenito, uz druga sporna pitanja kao i značenja i metafore u arapskom jeziku, te žmirenje nad hadisom kojeg bilježi Nesaija koji govori o spuštanju meleka koji doziva u zadnjoj trećini svake noći, gdje imamo Poslanika s.a.v.a. za tumača, koji precizira na što se mislilo u hadisu, uz sve zaboravljanje da se zadnja trećina noći konstantno odvija godinama na svakom djelu Zemlje na različitim merdijanima, čak i kod Ibn Hazma Zahirija poznatog po svome uzimanju za zahir i vanjštinu. Ovakvim nakaradnim shvatanjem spuštanje traje, odnosno Allahov boravak na dunjalučkom nebu biva konstantnim tokom cijelog vremena i godine.
A što se tiče hadisa sluškinje i pitanja: – „Gdje Allah“? – u samom lancu prenosilaca i tekstu postoji slabost i prigovor, kao što sam to već pojasnio u svojoj nadopuni Subkijevoj knjizi koja odgovara na Ibn Kajjimovu knjigu Nuniju, i to na stranicima od 90-95. Te u komentarima koje sam napisao na Bejhekijevo djelo El esma’u ve sifat, na str. 422. gdje sam kazao da pravac koji je iznad glave sada, za nekoliko sati postaje pravac u kojem su sada noge, jer se pravac iznad glave konstantno mijenja ( sa kretanjem Zemlje). Tako je tvrdnja da se Allah nalazi u pravcu iznad glave kontradiktorna sa pravcem za nekoliko sati, kada isti postaje iz prve perspektive pravac stopala.
Allah je učinio neovisnim ljude od znanja da autore ovakvih nesuvislosti uzimaju za autoritete u vjeri. Onaj ko misli da ove sljedbenike ovih zalutalih stavova može (materijalno ) ojačati u ovom ( neskladu ) ahiri zemanu, neka dobro znade da dogmatika antropomorfizma neće izaći kao pobjednik na čistac sve dok je u islamu iole života. I neka dobro znade da je vjerovanje tenziha ( Božje ne sličnosti sa materijalnim ) dublje u dušama nego što umišlja ovaj naviknuti da priča o onome što ne zna.
Zadovoljiću se ovoga puta sa ovim, a istina ima svoje pobjede i ona se vraća s vremena na vrijeme, Allah govori istinu i on upućuje na pravi put.
Šejhul-ulema’i el islam, Vekil islamskog mešihata u Osmanlijskom hilafetu, njegova ekselencija Muhamed Zahid el Kevseri
(preveo Adnan Mešanović)
