O životu Poslanika a.s
Kada je u pitanju biografija Poslanika a.s., vidjet ćemo kako se, među svijetom, najčešće potencira njegova uloga vojskovođe i kako se, općenito, naglašavaju ratovi i bitke. Mnogi ljudi Njega a.s. žele predstaviti kao čovjeka, koji je navodno širio islam na nehuman način, sabljom i krvoprolićem. To je jedna od najčešćih optužbi, koju koriste kako bi ljude drugih vjeroispovijesti odvratili od poruke sa kojom je Muhammed s.a.w.s poslan. Nažalost, takve optužbe ne potiču samo od novinara koji slijede određene medijske lobije i centre, već i od najvećih vjerskih autoriteta, poput bivšeg pape, Benedikta XVI. U svom famoznom predavanju, održanom u septembru 2006. u Regensburgu (Njemačka), on je pozvao u sjećanje jedan srednjevjekovni dijalog između bizantijskog cara Manuela II i perzijskog mudraca. U tom dijalogu car je optužio poslanika Muhammeda, a.s, da je svoju poruku donio ljudima na „zao i nehuman“ način, navodno, naređujući da se njegova vjera širi mačem.
T. W. Arnold, koji u svojoj knjizi “The preaching of Islam”, govori o naglom širenju islama i velikom broju prelazaka na islam, piše i ovo: “Da sila nije bila odlučujući faktor u tim preobraćenjima, može se zaključiti po prijateljskim odnosima koji su postojali između kršćana i Arapa-muslimana. Sam Muhammed je pregovarao s nekoliko kršćanskih plemena, obećavajući im svoju zaštitu i garantirajući im slobodno vršenje njihovih vjerskih obreda i nesmetano uživanje svih prava, kada su u pitanju njihovi svećenici i vlasti. Iz tih primjera o toleranciji prema kršćanima-Arapima, u vremenu nakon pobjede muslimana u prvom stoljeću po Hidžri, a koje su nastavile sljedeće generacije, možemo sa sigurnošću zaključiti da su ona kršćanska plemena koja su prihvatila islam, učinila to po svom vlastitom izboru i dobrovoljno.“Mislim, da je, na ovom mjestu, dovoljno prisjetiti se divljaštva koje je inkvizicija počinila prema muslimanima i jevrejima u Španiji, kada je vlast na Iberijskom poluostrvu pripala krsćanima. A vijekovima prije toga, u muslimanskoj Španiji egzistiralo je multikulturno i multireligijsko društvo.
Ili, da se osvrnemo na događaje u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. U Prvom svjetskom ratu poginulo je 10 miliona vojnika i 7 miliona civila. Broj poginulih u Drugom svjetskom ratu kreće se između 60 i 70 miliona. Od toga, oko 50 miliona su bili civili.
Historija bilježi da su se muslimanski vojni pohodi iz vremena Poslanika a.s., u poređenju sa drugim ratovima, odvijali uz minimalan broj žrtava i štete. Pejgamber a.s je u toku svoga života učestvovao u 27 bitki i poslao na ratište 36 četa u kojima nije bio prisutan. Važno je još napomenuti, da u ovih 36 izaslanstava nije svaki put dolazilo do borbe. Kada je u pitanju ukupan broj muslimana i nemuslimana koji su učestvovali u tim borbama, govori se o svega jednom milionu do milion i po vojnika. Među muslimanima su poginule 262 osobe, a od neprijatelja 1022 vojnika, što znači 1284 osobe ukupno, a historijski izvori govore da nije biloa ni jedne civilne žrtve, niti je i jedan grad porušen. O svemu ovome ima različitih predaja, ali sam ja uzeo u obzir one hadise koji nam govore o najvećem broju žrtava.
Muhammed a.s. i Njegova vojska su bili dobroćudniji i milostiviji u ratu, nego drugi u stanju mira. Historija, dakle, bilježi Poslanika a.s i Njegovu vojku kao jedan od najljepših primjera.U islamskim državama, danas, vehabije koriste ovaj aspekat života Bozijeg Poslanika a.s., da bi ljude militarizovali, zanemarujući druge, i zanemarujući Njega a.s kao milost Božiju, koja je obuhvatila i sami rat. “A tebe smo, Muhammede, samo kao milost svjetovima poslali.” {U bosanskom jeziku mi pravimo razliku izmedju riječi “milost” i “ljubav”, ali arapska riječ “rahma” obuhvaća oba ova termina u isto vrijeme}. Drugim riječima, Resulullah s.a.w.s. je u isto vrijeme Allahova milost i ljubav upućena ljudima. Također, odbijanje Rasulullaha s.a.w.s, u isto vrijeme je i odbijanje Božije milosti i ljubavi. Poznato je da je Muhammed s.a.w.s u Kur‘anu i Sunnetu nazvan mnogim imenima i nazivima, od kojih svako ime opisuje određenu osobinu njegove uzvišene ličnosti. On a.s nam je došao kao Istina, koja briše neistinu, pa prihvaćanje samo nekih dijelova Njegove a.s misije, jeste prihvaćanje samo nekih dijelova Istine.
Kada bi ljudi govorili samo onako kako jeste! Ali, misleći da su slobodni od predrasuda, zaista su ljudi previše uspavani i lijeni da bi se potrudili da provjere ono što im drugi govore. Čak i površan pogled na historiju ljudskog roda dovoljan je, da se čovjek uvjeri u sljedeće: “Muhammed, a.s., je uspio na obje razine: i ovosvjetskoj i onosvjetskoj, tj. uspostavio je balans i ravnotežu između materijalnih i duhovnih aspekata ljudskog bića. Drugim riječima, Muhammed, a.s., svojom poslaničkom misijom pokazao je kako da čovjek uistinu bude čovjekom, jer ono što je on dostavio ljudima- svi islamski propisi i odredbe, imaju jedan zajednički cilj, a to je istinsko očovječenje čovjeka”. Ovim riječima je to obrazložio Michel Hart u svojoj knjizi „Stotinu velikana ljudske povijesti“, kada je govorio zašto je baš Muhammed a.s na prvom mjestu.
Događaji u vezi sa osvajanjem Mekke nam posebno govore o naravi Poslanika a.s. Iako je mogao da se osveti, i imao pravo na to, Poslanik je svoje protivnike ostavio na miru i ukazao im milost nakon sukoba koji je između njega i njih trajao više od dvadeset godina. Za vrijeme tih sukoba nije bilo načina i metode koji neprijatelj nije oprobao u cilju uništenja Poslanika a.s., njegovih ashaba i njegove misije. I kad ih je potpuno porazio i osvojio prijestolnicu njihovog idolopoklonstva, sve što je učinio bilo je puštanje zarobljenih na slobodu i molba Allahu, dš. š., da im oprosti! Takav primjer je teško naći u povijesti, to može učiniti samo časni Poslanik koji svojom misijom ne želi ni vlast ni nadmoć, već ga je Svevišnji Stvoritelj poslao da bude uputitelj i osvajač ljudskih srca i umova. Zato je on u Mekku i ušao skrušen, Allahu zahvalan, a ne obijestan, kako to čine veliki osvajači. (Mustafa Siba’i, Poslanikov životni put, str. 71.)
Obraćajuci se ashabima i svim muslimanima do Sudnjeg Dana, Poslanik a.s nam naređuje i upućuje nas na milost i lijep ahlak u stanju rata, ovim riječima: “Ne ubijajte djecu, niti žene, a ni oronule starce niti monahe u samostanima! Ne dirajte palme! Ne sijecite drvo! Ne rušite zgrade!“
Ovaj hadis nam jasno pripovjeda, da od muslimanske ruke trebaju biti posteđene žene, djeca, starci, monasi, palme, drveće i, naravano, gradovi.Ni prije, ni poslije Islama, nije zabilježeno nešto slično tom jedinstvenom propisu punom humanosti i milosti. Neki ljudi će možda pomisliti na današnja ljudska prava, ali, nažalost, ona su, danas, više formalno proklamirana, nego što se u dijelo sprovode. Nažalost, ljudska svijest nije još dostigla taj stepen plemenitosti da nametne ozbiljnu zabranu ubijanja ovih kategorija stanovništva.
Jos je vrlo važno napomenuti Rasulullahovo a.s. vladanje prema zarobljenicima, a prisjetite se slika izgladnjelih i maltretiranih ljudi, koje su se širile medijima po čitavom svijetu. Sjetimo se svjedočenja ljudi koji su preživjeli logore tokom rata u Bosni, ili Guantanamo ili ebu-Ghariib u Iraku, itd.
Poslanikov a.s. ahlak je bio savršen, paje tako i po ovom pitanju on nastojao naučiti ljude oko sebe i generacije koje ce doći poslije njih. “Budite ljubazni prema zarobljenicima.” (Imam Tabarani u el Mu’džem el kebir 977, Imam Hejsemi (kaže da je hadis hassen)).
Jednom je Poslanik a.s. spavao u hladu drveta, pa je bio probuđen hladnoćom sablje nekog čovjeka (Geuras ibn el-Haris). Ovaj ga je pitao: “Ko te sada štiti?” a na to je On a.s. odgovorio: “Allah”! U sljedecem trenutku je sablja ispala čovjeku iz ruke i Poslanik a.s. ju je uzeo i pitao: “Ko tebe sada štiti?”, pa je on odgovorio: “Niko”. Poslanik a.s. mu je dao slobodu. (Imam Buhari, Knjiga o bitkama 3906)
Ibn Rušd u knjizi Bidajet el Mudžtehid, u prvom tomu 306/1, je rekao da je El-Hassan ibn Muhammed el-Temimi potvrdio kako postoji koncenzus ashaba, da nije dozvoljeno ubiti zarobljenike.
Poslanik a.s., u jednom drugom događaju, vidio je zarobljenike, židove od Benu Kurejza, kako stoje na suncu, pa je rekao da ih ne ostavljaju tako na vrelini i situaciji u kojoj su. “Stavite ih u hlad i dajte njima vodu.”-rekao je.
Hurmuzan je bio jedan od perzijskih vođa i dopao je u zarobljeništvo kod muslimana. U jednoj prilici je htio da pije i ashabi su mu dali vodu u posudi koja mu se nije dopadala, pa je hazreti Omer r.a. naredio da mu se voda dadne u posudi koja mu se sviđa.
Kada je Pejgamber a.s. vidio neke zarobljenike Bedra kako nemaju dobru i prikladnu odjeću, naredio je ashabima da im podijele bolju. (Imam Buhari, knjiga Džihada 2846)
Ebu Aziz, brat Mus’aba ibn Umejra, r.a., pripovijeda veoma poučan događaj: „U bitci na Bedru sam zarobljen i predat nekim ljudima od Ensarija. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tada rekao: „Lijepo postupajte prema zarobljenicima!“ I doista, Ensarije kojima sam bio povjeren toliko su se trudili da ispune njegovu zapovijed da su mi davali svoj hljeb koji ih sleduje, a oni su se zadovoljili samo hurmama. Stidio sam se zbog toga i davao hljeb nekom od njih, ali ga ne bi uzimali.“ (Hejsemi, VI, 86; Ibn Hišam, II, 288)
Nas voljeni, miljenik, plemeniti i slatki Poslanik, neka je Boziji mir i blagoslov na Njega i Njegovu divnu porodicu
