O Poslanikovom a.s. govoru
Resulullah je bio čovjek poznat po svom uticajnom stilu, mudrom i kategoričkom obraćanju. Njegovo obraćanje je formiralo veoma veliki uticaj na ljude i svi su osjećali veliko zadovoljstvo slušanjem njegovih sohbeta. I rivajeti, koji su do nas dospjeli zahvaljujući njegovim ashabima, iznose ovu njegovu odliku. Određena predanja o tome su slijedeća:
Allahov Resul je bio najelokventniji od svih ostalih, onaj sa najispravnijim govorom i najslatkorječiviji (sa njegovih usana tekao je med)! On je ovako govorio: “Ja sam najjasniji medu Arapima (onaj koji govori bez greške; koji priča jasno i lijepo). “Hzr. Aiša, r. a., na slijedeći je način opisala Resulullahove riječi:
“On nije redao riječi nabrzinu i jednu za drugom, kao što vi pričate; on je pričao malo i sadržajno, a vi, međutim, stalno vežete rečenicu za rečenicom.”Poslanik, s.a.v.s., je bio najrječitiji čovjek i imao najprijatniji govor, najbrže je izlagao temu i to na takav način da bi obuzimao srca. To su mu priznavali i njegovi neprijatelji. Kada bi govorio, govorio je na takav jasan način da bi mu riječi mogao brojati ko god je htio. Nije govorio brzo, pa da se ne može upamtiti ono što kaže, niti je pravio stanke između riječi. Njegov govor je bio savršen. Aiša, r.a., kazuje:“Poslanik, s.a.v.s., nije govorio ovako kako vi govorite, nego je njegov govor bio razborit i jasan tako da ga je mogao upamtiti svako ko je sjedio s njim.” (Tirmizi (3643), Buhari (6/43-23), Muslim (2493))
Često je nešto ponavljao i do tri puta, kako bi bilo što lakše shvaćeno ono što govori.Šutio je dugo i nije govorio ako nije bilo potrebe. Govorio je sažeto, ni opširno ali ni prekratko. Nije govorio o onome što ga se ne tiče. Kada mu nešto ne bi odgovaralo, to se primjećivalo na njegovom licu.
“Allahov Resul je pričao veoma kratko i vrlo jasno. Ovakav njegov govor mu je od Allaha, dž. š., donio Džibril. U kratkim rečenicama je izlagao sve svoje zamisli. Govorio je kratkim i jasnim rečenicama, u njegovim riječima nije bilo ni viška ni manjka. Riječi su harmonično slijedile jedna drugu, zastajao je između riječi i tako su slušoci pamtili njegove riječi. Glas mu je bio snažan i prijatan. Pričao je po potrebi i nije izgovarao ružne riječi. I kada bi bio ljut, a i raspoložen, uvijek je (ne za svoj nefs, već za Allahovo zadovoljstvo) govorio istinu.”
“Okretao je lice od onih koji nisu lijepo pričali.”Prema ashabima je bio krajnje nasmijan i vedar, sviđao mu se njihov govor, slušao ih pažljivo i smatrao se jednim od njih.
Hz. Aiša, r. a., priča:
“Njegovi mubarek govori su bili odabrani. Razumio ga je svako onaj ko ga je slušao.”
Hzr. Ebu Umame, r. a., kaže:
“Od svih ljudi on je bio onaj sa najnasmijanijim licem i najprijatnijom prirodom.”
Hzr. Enes, r. a., saopćio je slijedeće:
“Resulullah, a. s., bio je najdomišljatiji od sviju.”
