Mudra luda i Harun er-Rešid
ehlul, mudra luda, skrivao je svoju mudrost iza zastora ludosti. Slobodno je ulazio i izlazio iz palace Haruna Er-Resida, stoga sto je sultan cijenio njegove rijeci upute.
Jednog dana Behlul vidje da je sultanov prijesto prazan, te brzo sjede na njega. Sjesti sultanu na prijesto bio je prijestup zbog koga se lahko gubila i glava. Strazari odmah uhvatise Behlula, skinuse ga s prijestolja i dobro ga istukose. Njegovo zapomaganje probudi sultana Haruna, te se i on istom tu pojavi.
Behlul je drecao kao jarac dok je zacudjeni Harun trazio od strazara da mu objasne sta se dogodilo. Kada saznade sta se dogodilo, poce ga tjesiti grdeci strazare:
„Sram vas bilo, zar ne vidite da je to Behlul mahniti? Zar bi se pametan covjek usudio sjesti na sultanovo prijestolje?“
Potom rece Behlulu:
„Nemoj plakati, sve je sada u redu, obrisi svoje suze, dobri moj.“
„O halifa!, ja ne placem zbog boli i batina koju pretrpjeh, vec ja placem zbog tebe,“Behlul odgovori.
„Zbog mene!, uzviknu Harun,“zasto bih plakao zbog mene?“
„O halifa,“rece Behlul,“ sjedio sam na tvom prijestolju samo nekoliko trenutaka i zbog toga sam dobio strasne batine, a ti, dobri moj, sjedis na njemu vec dvadeset godina. Kakve li samo tebe batine ocekuju kada sidjes s njega? Eto, zbog te pomisli ja zaplakah.“
Harun Er-Resid ovim bijase potpuno dotucen, Sada njemu suze potekose niz lice.
„Pa sta da radim, o Behlule?!“,zavapi ocajnicki.
Behlul, mudra luda, poce bjezati iz palace vicuci na sav glas:
