Ljepotici, Medina što se zove…
Ljepotici, Medina što se zove…
Tragovi me sjećanja daleko odvode,
Na prošlost svoju gledam kroz prizmu sudbine,U gomili velikoj, djelića prošlosti,
Pronalazim biser, i ljubav mladosti,Uspomena najdraža, ničim okrnjena,
Sudba moja c’jela, njom je okrunjena,O ljepotici je r’ječ, kakvoj nema ravne
Što opčara sve mu’mine, neznane i slavnePri susretu prvom s ljepoticom tom
Ašik vel’ki osjetih i ja u srcu svomMedina joj ime, grad časnog Nebijja
K’o hiljade drugih, u nju zaljubih se i jaSa godina dvadeset u nju sam došao
Pred čarima njenim nijem sam ostaoPrigrli me rado i gostoprimstvom uzvrati
K’o u domu vlastitom, u njoj se osjeti(h)Svakim novim danom, ljubav rasla više
Al’ rastanak dođe, i od sjene tišePrikrade se nečujno, brzo, tiho, spretno
Pet godina već prošlo je?, zapitah se sjetnoLjepoticu napustih, ne iz želje svoje
I dan-danas čezne za njom srce mojeU mislima mi često, skoro svakog dana
Pred očima slika, meni dobro znanaMesdžid Poslanika i deset munara
Ljudi u njeg hitaju na poziv ezanaU utrobi njezinoj, Resula t’jelo leži
Mesdžid da mu posjeti, svaki mu’min težiČak hiljadu puta, u njem’ namaz vrjedniji
Od namaza klanjanog u drugoj džamijiJoš odlike mnoge u sebi ona skriva
U zijaret vjernike srdačno pozivaZavidjeti ne smijem, a kada bih smio
Žiteljima njenim, zavidan bih bioNa svakoj kapi zemzema, u njoj što ga piju
Na svakoj kapi znoja, u njoj što ga lijuJer vreline njene, duši mojoj gode
Više nego žednom čaša studen-vodeSvako zrnce pijeska u Medini što bude
Srcu mom je draže i od rodne grudeRastanak sa voljenim, kažu, mnogo boli
Al’ rastanak sa Tajjibom, teži je od boliKako nešto može tako da se voli,
Neko će da pita, hajde odgovori!Jezik samo šuti i hvali Vel’kog Rabba
Sl’jepac sunce ne vidi, ne pokazuj mu ga džabaI sitnica najmanja, uspomene budi
O Medini kad mislim, bol mi slama grudiZa susretom novim duša moja žudi
Sve od čežnje silne, razum skoro ludiJedan dio mene još u tebi stanuje
Grade Miljenika, dragulju pustinje!Musa Aid, 16. redžeb 1421. h.g.
