Djed i unuk
Jedne večeri razgovaraju deda i unuk o aktuelnim događajima.
Najednom unuk upita dedu:
– Deda, koliko ti imaš godina?
Deda odgovori:
– Da razmislim, rođen sam prije televizije, vakcine za dječiju paralizu, fotokopirnog aparata, kontaktnih sociva i kontracepcijskih tableta.
Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu još izumili klimatske uređaje, veš mašine, sušilice (rublje su jednostavno prali i objesili sušiti na svježi vazduh).
Čovjek nije bio na mjesecu, nisu postojali mlazni avioni.
Vjenčao sam se s tvojom bakom i živeli smo zajedno, a u svakoj porodici su bili tata i mama.
Reč “gay” je bila poštovanja vrijedna engleska reč, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čoveka, a ne homoseksualca.
O lezbejkama nismo uopste čuli, muškarci nisu nosili minđuše.
Rođen sam prije računara, paralelnih studija i grupne terapije. Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je doktor slao prema potrebi na preglede krvi i mokraće.
Do 25. godine starosti sam svakoga muškarca oslovljavao s gospodine, a žene s gospođo ili gospođice.
Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi. Kada je u moje vrijeme gospođa stupila u tramvaj ili autobus, djeca i mladi su požurili da ustupe mjesto. Ako je bila trudnica, dopratili su je do sjedista i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti kartu i donjeli joj.
Muškarci su hodali rubom trotoara, žene uz kuće. Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, one su se prve propuštale u lift i iz njega, muškarci su im uvjek primaknuli stolicu kada bi sjedale.
Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sjedili.
Ustali bi svaki put kada bi žena ustala pa i samo za trenutak. Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti ogrtač (kaput).
U moje vrijeme devičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve devojke su predstavljale krepost porodice i čistoću za svoje muževe.
Naš život je bio određen s 10 zapovesti, trijeznim rasuđivanjem, poštovanjem starijih, ponašanjem prema zakonu te se ispunjavao plodnim suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice.
Za brzu hranu smo mislili da je namenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom, sestrama i ostalom daljom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.
Time sharing je značilo da porodica ljetuje s drugim porodicama, a ne da djeli prostor s neznancima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobilnom da i ne govorimo.
Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD – e, DVD – e, elektronske pisaće mašine, računare, prenosne računare.
Notebook je bila beležnica.
Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ni satovi, kućni aparati, nisu imali svjetlećih prikazivača. Kada već govorimo o aparatima, nije bilo bankomata, mikrotalasnih pećnica, radio – budilica. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo..
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno – bijele, a za razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji takođe nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je lošeg kvaliteta, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili
Thailand, a pogotovo Made in China nije ni bilo.
Nismo čuli za Pizza – cut ili McDonald’s niti za instant kafu, vjestačke zasladjivače. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi.
Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće koštalo je 10 centi.
Novi automobil je koštalo 1.000 $, ali ko je imao toliki novac?
U moje vreme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.
Mi smo bili posljednji koji su bili uvereni da žena treba da ima muža da bi imala dete..
Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
– E., deda.. Više od 200 godina!? – odgovori unuk.
– Ne, dragi moj, samo pedeset!
About the Author
