Bilal Habeši, radijallahu anhu
Bilal Habeši, radijallahu anhu, i njegova majka bili su među prvim muslimanima još u periodu tajnog pozivanja u vjeru. Hazreti Bilal, radijallahu anhu, jedan je od sedmerice koji su prvi javno obznanili pripadnost islamu.
Strpljivo je podnio teška mučenja i torture koje su mu mušrici činili kako bi ga odvratili od islama. Ali što su ga više mučili, on je sve više izgovarao: „Ehad! Ehad!…“, to jeste: „Jedan! Jedan!…“
Njega i njegovu majku otkupio je hazreti Ebu Bekr, radijallahu anhu, oslobodivši ih ropstva.
Tim činom zaslužio je mnoge pohvale Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog svoje samilosti i darežljivosti.
Hazreti Mevlana k.s. o tom događaju kazuje:„Kada je Ebu Bekr čuo da mušrici muče Bilala Habešiju zbog toga što je primio islam, otišao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i saopćio mu situaciju u kojoj se Bilal nalazi. Rekao je: ‘To blagolsovljeno stvorenje mnogo te voli. Zalimi čine zulum tom meleku u ljudskom obliku. Premda nije kriv, silnici mu polomiše krila. Tu veliku riznicu blaga žele pokopati u zemlju širka i nevjerstva.
Polažu ga na usijani pijesak koji prži i udaraju ga po golome tijelu granama trnine. A on samo ponavlja: ‘Allah je Jedan!, Allah je Jedan!, dok njegova krv lije sa svih strana. Nije se odrekao sedžde Allahu Uzvišenom.“ Merhamet i milost koji su ispunjavali Ebu Bekrovo srce i dušu nisu mu dopustili da mirno posmatra Bilalovu nevolju. Zato je očajan i tužan dugo prepričavao njegovo stanje Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Na kraju, svoju namjeru je pretvorio u riječi, rekavši: ‘Allahov Poslaniče! Ja ga želim otkupiti. Za to sam spreman dati cijeli svoj imetak! Moja duša na ovome svijetu neće imati mira sve dok ne spasim tog čovjeka koji je žrtvovao svoju dušu radi Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Te riječi su jako obradovale Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji reče: ‘O Allahov prijatelju! Prijatelju Njegova poslanika, ja sam ti ortak u toj trgovini…’“
Odmah je Ebu Bekr otišao kući Bilalovog gospodara. Zatekao je Bilala kako onesviješćen leži na zemlji, zbog muka koje je podnosio. Njegovom gospodaru, čovjeku koji nije imao milosti, uputio je veoma teške riječi.
Rekao mu je: ‘O ti, prljavi! Tvoje oči su slijepe zbog bijesa i mržnje! Zar nimalo milosti nemaš! Zašto mučiš Allahovog prijatelja? Kakva je to mržnja, kakav je to prezir?
O ti, koji ne znaš šta je milost! Zar misliš da si čovjek? Pa, ti uopće ne znaš šta je ljudskost, jer ti posjeduješ lik čovjeka, ali si sramota za cijelo čovječanstvo!.
Nakon tih riječi Ebu Bekr je ovosvjetskim imetkom zasitio gladne oči Bilalovog gospodara. Ovaj se zbunio i iznenađeno posmatrao stanje u kojem je bio Ebu Bekr.Kada je primijetio iznenađenost tog bezobraznika, Ebu Bekr mu reče: ‘O budalo! Ti si poput djeteta za jedan orah prodao bi dragulj čija se vrijednost ne može izmjeriti, ali ti to ne znaš! Ti ne znaš da je Bilal vrijedan i na ovom i na onom svijetu. Ja gledam u njegovu dušu, a ti u boju njegove kože…’
‘Da si u ovoj prodaji tražio još više, ja bih ti dao!? Poslije toga da si tražio još više, ja bih ti opet dao! A kada ne bih više imao, uzeo bih pozajmicu i namirio tvoju cijenu, i opet bih ja više zaradio u ovoj trgovini. O ti, koji nemaš sreće! Znaj da vrijednost zlata najbolje poznaje zlatar…“
Izvor: /Plejada vjerovjesnika u svjetlu Kur’ana Časnog; MUHAMMED MUSTAFA – sallallahu alejhi ve sellem; Osman N. Topbas/
About the Author
