Bid’at- novotarija u vjeri

Filološko značenje riječi bid’at upućuje nas na svaki oblik novine ili na sve ono što je novo i interesantno.
Njeno šerijatsko značenje odnosi se na uvođenje bilo koje novine u vjeru, bez obzira da li je pozitivna ili negativna .
Kada je u pitanju stav šerijatske uleme prema bid’atu, tu postoje podijeljena mišljenja, na osnovu čega su se isprofilirala dva potpuno različita stava.

Prva grupa šerijatske uleme su oni koji bilo koju vrstu bid’ata (bio on pozitivan ili negativan) smatraju, generalno, negativnim i zabranjenim. U tu grupu spadaju: Ibn Tejmija , Ibn Redeb El-Hanbeli i Imam Zarkasi.
Svoje mišljenje i ovakav stav oni, uglavnom, potkrijepljuju sljedećim dokazima:
U trećem ajetu sure El-Maida, Allah dž.š. kaže:

U tom smislu, ova grupa uleme se koristi i nekim hadisima Poslanika a.s., kao što su:
“Ko unese nešto novo u ovu našu vjeru što joj ne pripada, to je redd “(tj. to se odbacuje) (Buharija i Muslim)
Ko uradi nešto sto nema osnove u vjer,i to je redd.
Svaki bid’at je zabluda i svaka zabluda propadne u vatri.

Svemu ovome oni pridodaju i govor Ibn Mes’uda, gdje se kaže: Samo slijedite i ne uvodite novotarije, pošto nam je vjera dovoljna. Također, prenosi se od Ibn Abbasa da je rekao: “U svakoj godini koja prođe ljudi oživljavaju sve više bid’ata, a usmrćuju sve više sunneta, sve dok bid’at u potpunosti ne zaživi, a sunnet izumre.’’
Ova grupa koristi i neke druge hadise kao dokaze, ali zbog samog obima teksta nema potrebe za njihovim navođenjem. U prethodnom dijelu teksta svakako su spomenuti najvažniji dokazi sa kojima istupa ova grupa uleme. U svakom slučaju, oni smatraju, tumačeći navedeni ajet iz sure El-Maide: “Sada sam vam vašu vjeru usavršio…, “da bi uvođenje bilo kakve novotarije u vjeru bilo nepotrebno i nepoželjno. Oni, u skladu s tim, vjeruju da bid’ati u vjeri mogu samo da usmrte sunnet Poslanika a.s i da iskrive vjeru.

Druga grupa šerijatske uleme u koju spadaju: Imam Šafija, Ibn Hazm, Ibn El-Dževzi, Ibn El-Esir, Imam Gazali , Imam Nevevi, Imam Sujuti, Ibn Hadžer El-Askelani, El-‘Iz ibn Abde-s-Selam, Ibn Abdin El-Zerkani i El-Karafi, kao i mnoga druga ugledna ulema iz sva četiri mezheba, imaju sasvim drugačije stajalište po pitanju bid’ata (novotarije u vjeri). Ova grupa ne samo da tvrdi kako postoji i pohvalni bid’at, već postoji i bid’at čije uvođenje u vjeru predstavlja strogi farz. Oni smatraju da se sve ovo ne kosi sa značenjem pomenutog ajeta iz sure El-Maide, pošto su postavili strogi uslov da bid’at koji se uvodi, mora da bude baziran na šerijatu i da se ne kosi sa postojećim islamskim propisima.
Ova ulema smatra da svi hadisi koje kao dokaze navodi prva grupa, ustvari se odnose samo na bid’ate koji se kose sa postojećim islamskim propisima. Oni, štaviše, smatraju da neki od ovih hadisa koje je prva grupa uleme prethodno navela kao dokaze, čak upućuju upravo suprotno, tj. na mogućnost uvođenja (korisnih) bid’ata u vjeru.
Kao što je npr. hadis:” Ko uradi nešto sto nema osnove u vjeri to je redd “(tj. to se odbacuje). Ako pažljivo posmatramo ovaj hadis razumjet ćemo da je Poslanik a.s rekao da će biti odbačen onaj bid’at koji nema osnovu u vjeri. A sada se postavlja pitanje: Šta ako bid’at ima svoju osnovu u vjeri?
Na ovo će nam odgovor dati Poslanik a.s. u hadisu koji prenosi Imam Muslim:

Ima još mnogo hadisa koji govore o istoj temi, kao što je hadis koji prenosi Ebu Hurejre r.a. u Muslimovoj zbirci, koji je sličan prethodnom hadisu, pa ga, ovom prilikom, ne bih spominjao.
Još jedan dokaz da je bid’at dozvoljen i pohvaljen u vjeri, vidimo u praksi Poslanikovih a.s. ashaba. Još dok je Poslanik a.s. bio živ desilo se da je postojao jedan ashab na koga su se drugi ashabi žalili, zbog toga što je na svakom rekjatu učio suru El-Ihlas. Kada ga je Poslanik a.s. upitao zbog čega to praktikuje, on je odgovorio da voli ovu suru, na što se Poslanik a.s. nasmijao i rekao mu: “Allah te zavolio zbog ovog tvoga postupka.” Poslanik a.s. je podržao ovog ashaba i nije ga prekorio zbog uvođenja bid’ata.
U jednom drugom hadisu se, također, kaže kako je Poslanik a.s. upitao hz. Bilala:

Poslanik a.s. se nasmijao i nije rekao kako se tu radi o bid’atu, za kojeg nema dokaza u Kur’anu ili sunnetu.
Imam Buhari prenosi nam jedan hadis u kojem se kaže kako je jedne prilike, za vrijeme namaza, dok je Poslanik a.s. vraćajući se sa rukua učio: semi Allahu limen hamideh, jedan od ashaba iz džemata dodao: rabena leke-l-hamden kesiren tajiben mubareken fihi . Nakon završenog namaza, Poslanik a.s je upitao ko je učio i dodao onu dovu (zikr)? Kada je dotični ashab odgovorio da je on taj, Poslanik a.s je na to rekao:” Vidio sam tridesetak meleka koji su žurili koji će od njih to prvi zapisati. “
Iz ovoga vidimo da Poslanik a.s nije kritizirao ovog ashaba zbog učenja nekog novog zikra, nego je to pohvalio i predstavio ga kao lijep bid’at. Imam ibn Hadžer El-Askelani je rekao kako se ovaj hadis smatra dokazom da je dozvoljeno uvođenje novog zikra, koji se ne kosi sa tradicionalnim zikrom.

U praksi Poslanikovih a.s. ashaba, nakon njegove a.s. smrti, bilo je poznato uvođenje bid’ata koji nisu bili poznati za vrijeme života Poslanika a.s.
Tako znamo da je hz. Ebu Bekr r.a. sakupio Kur’an a.š. u jednu knjigu, iako to Poslanik a.s. nije uradio .
Također, hz. Omer r.a. je uveo zajedničko obavljanje taravih-namaza od dvadeset rekjata, dok je Poslanik a.s. klanjao osam rekjata, i to u svojoj kući .
Znamo, isto tako, da je hz. Osman r.a. uveo učenje dva ezana za džumu-namaz, a poslije je to povećao na tri ezana, zbog širenja muslimanske zajednice, dok je za Poslanikovog a.s. života za džumu-namaz bio učen jedan ezan .
Za života Poslanika a.s. bajram-namaz se obavljao na jednom mjestu, ali hz. Alija r.a. je donio odluku da se obavlja na više mjesta. Kao što, također, znamo da je Abdullah ibn Omer r.a. uveo da se na tešehudu uči ve berakatuhu, što se dodaje na rečenicu eselamu alejke ejjuhe-l-nebiju ve rahmetullahi ve berekatuhu i, također, vahdehu la šerike lehu, na rečenicu ešhedu en la ilahe illa Allah.Na osnovu gore navedenog, vidimo da su ashabi uvodili bid’ate koji su bili veoma pohvaljeni. Neki su uvedeni za života Poslanika a.s., a neki nakon njegove smrti.

I, na kraju, imam veliko iznenađenje za čitaoce ovog teksta.

U knjizi El Alam el Alija fi Menakib Ibn Tejmija od hafiza Omer El-Bazara možemo pročitati: “U toku moga boravka u Damasku družio sam se sa Ibn Tejmijom i nisam se rastavio od njega u toku dana i jedan značajni dio noći. I on me približio sebi i dozvolio mi da sjednem kraj njega. Često sam ga čuo da uči od sabaha pa sve do izlaska sunca samo suru Fatiha i stalno ju je ponavljao.”

I da znaš, čitaoče, da ovo nije bila praksa Poslanika a.s, niti njegovih ashaba. Možda nisi znao i da se Ibn Tejmija protivio virdovima i zikrovima koje su pojedini šejhovi sastavljali za svoje učenike, a koji nisu po tradiciji Poslanika a.s., iako se ni u čemu ne kose sa izvornim sunnetom Poslanika a.s.. Iz ovoga zaključujemo da se Ibn Tejmija protivio svakoj novotariji koja dolazi od drugih.
Jedino one bid’ate koje je uvodio on ili njegovi učenici smatrao je dozvoljenim i pohvalnim.
P.S.
Iako je ulema uvela mnogo više podjela u oblasti bid’ata, moj cilj je bio da vam prenesem najvažnije stvari vezane za ovu temu . Iz tog razloga nisam želio da ulazim u detalje vezane za ovu oblast i u podjele unutar nje.
Za one koje žele da dobiju vise informacija neka čitaju knjige El bejan lima jesgal el-ezhan, autora šejha Ali Duma i djelo El bida el-hasana(Pohvalni bid’at) čiji je autor Isa El-Hamiri.