Revolucija … fitna ili milost?

Autor: Uvaženi Dr. Yusuf el-Qardawi

Hvala Allahu Uzvišenom koji nas je iz Svoje milosti i blagodati počastio i obradovao revolucijom u Tunisu a nedugo zatim i revolucijom u Egiptu, jer: „Reci; “Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.“ (Junus,58). Poslije toga, počela je i revolucija u Libiji koja je, ako Bog da, pri samom svom kraju i koja će nakon 42 godine uklonuti Gadafija sa vlasti. Trenutno, svjedoci smo dešavanja revolucije u Siriji i Jemenu koja će, ako Bog da, donijeti promjene i prekinuti Bešarovu i Salihovu vladavinu baš kao što je prekinula i sa lica Zemlje uklonula vlasti prijašnjih silnika i nepravednika. Pet velikih revolucija koje za ovaj islamski ummet predstavljaju jednu od najvećih blagodati kojima ih je Allah Uzvišeni počastio. Posebno priznanje i zahvalu iskazujem državi Katar koja je od samog početka stala na stranu revolucionara i boraca za pravdu i istinu pozivajući arapske vladare da poslušaju glas svog naroda. Hvala i televiziji El-Džezira koja je svojim kontinuiranim i objektivnim praćenjem dešavanja na arapskoj pozornici doprinijela u borbi za pravdu i istinu. El-Džezira je bila i još uvijek je jedini „glasnogovornik“ arapskih revolucija.

Međutim, postoje neki koji žele osporiti i umanjiti vrijednost arapskih revolucija. Pojedini arapski lideri i vođe zajedno sa „svojom“ ulemom žele diskreditirati i poništiti  pravo naroda na pravednu vlast nazivajući sva ova dešavanja „fitnom“ – iskušenjem, spletkom, nesrećom, zabludom, pobunom, zločinom, bezumljem – sve su ovo značenja koja riječ „fitna“ nosi u sebi . Čak su neki svoje osude i govore protiv arapskih revolucija počinjali hadisom „Fitna spava i Allah je prokleo onog ko je probudi!“ Ovaj hadis nema nikakvu naučnu niti vjersku vrijednost (Albani kaže za ovaj hadis da je daif – op. prev.)!

U osnovi riječ „fitna“ znači stavljanje zlata na vatru kako bi se provjerila njegova vrijednost i kvaliteta. Isto tako, fitna koju Allah Uzvišeni daje ljudima je radi toga kako bi se ljudi provjerili i ispitali i vidjelo ko je od njih pravi i istinski vjernik a ko lažni. U tom smislu, fitna može biti konkretna ili apstraktna: „i neka znate da su bogatstva vaša i djeca vaša samo fitna – iskušenje, i da je samo u Allaha nagrada velika!“ (El-Enfal,28)

Arapske revolucije i Haridžije

Šta je revolucija? Revolucija je da kažeš riječ istine nepravdi u lice! Oni koji arapske revolucije nazivaju fitnom u smislu nesreće i zla negiraju pravo ljudima da nepravdi i neistini kažu istinu u lice! Ako bi prihvatili i povinovali se njihovom načinu razmišljanja, onda bi to značilo da svako ko naređuje dobro i zabranjuje zlo u društvu, svako onaj ko griješniku i nepravedniku kaže da prestane sa svojim griješenjem i nepravdom, na taj način izaziva i budi fitnu – nesreću, zlo, zabludu, spletku i td.

Kada se u islamskoj historiji govori o pobuni i ustajanju protiv vlasti kao fitni u značenju nesreće i zla onda se, prije svega, misli na sektu Haridžija koji su ustali i pobunili se protiv četvrtog halife Alije, r.a.. Sam Allahov poslanik, s.a.v.s., je upozorio svoj ummet od zla Haridžija koje će se desiti nakon njegove smrti. Na samom početku javljanja Haridžija na javnoj sceni, Sejf ibn Abdullah ibn Abas je otišao kod njih da razgovara sa njima i pokuša ih urazumiti i ukazati na to da oni nisu u pravu. Velikim dijelom je u tome i uspio, ali oni koji su ostali uporni u svojoj ideji i opredjeljenju, borili su se protiv Alije, r.a.,i na kraju ga i ubili! Zato, kada se spomene ime Haridžija, misli se na sve one koji neopravdano i bez argumenata dižu pobunu protiv svog vladara izazivajući pri tome među ljudima smutnju i nesreću, tj. fitnu!

Arapske revolucije i džihad

Naravno, postoji više vrsta džihada; džihad jezikom, rukom, srcem. Arapske revolucije kojima smo svjedoci se mogu smatrati jednim od vidova džihada i to džihad jezikom. Ali, mogu se nazvati i džihad srcem. Allahov poslanik, s.a.v.s., je, upitan o tome koji je džihad najbolji, rekao:

Ovo nije samo vid džihada nego njegovo najbolje moguće ispoljavanje u životu koje čovjek može učiniti.

U tom kontekstu, arapske revolucije spadaju u džihad i to džihad koji je vadžib (obaveza) svakom onome ko je u mogućnosti na bilo koji način učestvovati i dati svoj doprinos u ostvarenju konačnog cilja. Poznat je hadis Allahova poslanika, s.a.v.s., u kojem se navodi da je svako od nas dužan mijenjati zlo koje vidi svojom rukom, a ako to nije u stanju onda jezikom, tj. savjetom, a ako ni to nije u stanju onda je dužan zlo koje vidi osuditi srcem i neodobravati ga. Osuda srcem i neodobravanje zla koje vidiš je posljednji stadij nakon kojeg nema imana. Mirne demostracije kao izraz neslaganja sa nepravdom su vid džihada i predstavljaju polaznu tačku revolucije i promjene. Ljudi su na ulice svojih gradova izašli nenaoružani jedino tražeći pravo na dostojanstven život, društvenu pravdu, istinu, bolje uslove života, poštivanje i uvažavanje najosnovnijih građanskih prava, brisanje korupcije iz društva … Ljudi imaju pravo na to i niko im to ne može osporiti i ukinuti. Na žalost, u Siriji smo svjedoci da određeni ljudi, koji se smatraju islamskim učenjacima, svim silama brane predsjednika Bešara a istovremeno gledamo kako taj isti predsjednik naređuje upotrebu sile protiv demonstranata, svojih vlastitih građana što rezultira pogibijom na hiljade golorukih ljudi kojima je jedina krivica to što su izašli na ulice i rekli riječ istine i neslaganja sa nepravednom politikom i uređenjem. Ovi takozvani učenjaci zabranjuju izlazak na ulicu i demostracije protiv vladajućeg režima, ali pitanje koje samo sebe nameće je: Ko je taj vladar protiv kojeg je zabranjeno se buniti i tražiti da se smijeni sa vladajućeg položaja? Ko je vladar kojem se mora pokoravati i koji se mora slijediti?

Vladar protiv kojeg nije dozvoljeno dizati revoluciju ili pobunu je vladar kojeg je izabrao narod svojom slobodnom voljom i zadovoljan je s njim kada je u pitanju islam. Vladar muslimana mora biti musliman koji iskreno vjeruje u Allaha Uzvišenog, Poslanika, s.a.v.s., i koji sudi i presuđuje po Allahovoj knjizi Kur’anu Časnom! Ukoliko bi se neko pobunio protiv ovakvog vladara, onda je to ispoljavanje nepokornosti legitimnom vladaru i ispoljavanje nasilja i anarhije.

Međutim, ako je vladar preuzeo vlast bez saglasnosti i zadovoljstva naroda i u svojoj se vlasti i upravljanju udaljio od islama, kao što je slučaj trenutno u nemalom broju arapskih država a posebno u ovih pet zemalja u kojima se dešavaju arapske revolucije, onda je sasvim normalno očekivati da se narod prije ili kasnije pobuni i promijeni takvog vladara. Svrgnuti predsjednici arapskih zemalja i oni protiv kojih se trenutno vodi revolucija, nisu na vlast došli voljom naroda i njihovim zadovoljstvom a kada je u pitanju odanost i poštivanje normi i zakona, svaki od njih je bio daleko više odan svojoj političkoj partiji nego vjeri islamu. Pored toga, svaki od njih, Ibn Ali (Tunis), Mubarek (Egipat), Gadafi (Libija), pa Salih (Jemen) i Bešar (Sirija) sada, su radili i rade na tome da nakon njihove smrti upravljanje državom i narodom pređe u ruke njihovih sinova!!!  Ne, nema doživotne vladavine! Ovakvim vladarima nije dužnost pokoravati se! Pokoravanje je u dobru a onaj ko naređuje suprotno tome ne smije mu se pokoravati.

Sedduz-zerai’ ili pravna preventiva

Učenjaci koji su zabranili i zabranjuju izlazak na ulice opravdavaju svoj stav principom zvanog Sedduz-zerai’ ili pravna preventiva. Pošto je izlazak na ulice i pobuna uzrok fitne – nereda, nesreće, pogibije, smutnje – zabranjuje se izlazak na ulice i pobuna protiv vladara. Ali, kao što je u nekim slučajevima obaveza zatvoriti i spriječiti (sedd) sredstvo koje vodi ka zlu (zerai’-ššerr), isto tako je nekada obaveza otvoriti i omogućiti da se dogodi sredstvo koje vodi ka dobru (fethu zerai’ l-hajr)!!! Ne može se za sve govoriti da otvara vrata zla i kao takvog ga zabraniti. Cilj ovog šeriatskog principa je osiguravanje svakog dobra i interesa u vjeri i životu, a ne suzbijanje prava ljudi i onemogućavanje ljudima da se bore za svoju slobodu, slobodu vjere, pravednu vlast, bolje uslove života…

Drugi argument koji u svoju korist navode oni koji zabranjuju i osuđuju arapske revolucije je: nepravedan vladar je bolji od fitne! Ovo pravilo se ne odnosi na naše trenutno stanje jer arapske revolucije su se pokrenule s ciljem uspostave pravde i ukidanja nepravde i nasilja. Cilj arapskih revolucija je da se vlast iz ruku silnika i plaćenika uzme i dadne sinovima našeg vlastitog naroda. Svaki narod ima najveće pravo da iz svojih redova i sinova bira one koji će njime upravljati i one kojima će se u dobru pokoravati i slijediti ih. Nema poslušnosti i pokornosti vladaru koji naređuje ma’sijjet – griješenje i povredu vjerskih principa. Ako se do sada nismo uvjerili u pravu narav onih protiv kojih se vodi revolucija, dovoljno nam je da znamo da upravo oni naređuju da se puca i ubija goloruki narod čiji je jedini grijeh to što je izašao na ulicu tražeći svoje pravo na slobodu i pravdu. Nijednom vojniku ili policajcu nije dozvoljeno pokoravati se ovakvim naredbama i slušati svoje nadređene kada mu narede da puca na demonstrante. Ne postoji zakon nigdje na svijetu koji nalaže poslušnost onome ko naređuje da se puca po golorukim demonstrantima. Brojni su slučajevi za koje znam u Siriji gdje vojnici i policajci odbijaju naredbe i ne žele pucati po narodu. Pozivam sve njih da se priključe narodu u borbi protiv nepravde i da ne budu pomagači silnika i tirana. Pa, i vi ste dio naroda na koji pucate. Pozivam sve koji nose oružje i brane nepravedu vlast da odbace oružje i priključe se narodu, u protivnom su i oni poput onih koje brane. Sirijski vojnici, jemenski, Gadafijeve jedinice; pozivam vas da se priključite narodu. Ako to ne učinite bit ćete griješni i odgovorni kao i vaši pretpostavljeni koji vas tjeraju i naređuju vam da se borite protiv naroda i pucate. Ako vaša puška ubije nekoga od onih koji su na ulicama, onda ste ubice.

Treći argument koji vladari i oni koji ih brane navode u svoju korist je: sve ove demonstracije i revolucije u arapskim zemljama su rezultat zavjere koja je došla iz vana.

Allahov poslanik, s.a.v.s., nam je na Oprosnom hadždžu jasno objasnio koje su to svetosti koje se ne smiju povrijediti: krv jednih drugih vam je sveta i nepovrediva (zabrana ubistva), imeci i imovina (zabrana krađe), čast (zabrana bluda)! Ovo su tri jasne zabrane koje važe kako za onog ko je na vlasti tako i za podređenog. Tokom tri stoljeća islamska ulema je vodila raspravu o tome je li islamskom vladaru dozvoljeno upotrijebiti oružje protiv onih koji su se nenaoružani pobunili i ustali protiv svog vladara i objavili neposluh ili čak odcjepljenje. Alija, r.a., je kao halifa slao svoje predstavnike i vršio pregovore sa onima koji su se pobunili protiv njega pa čak i uzeli oružje u ruke protiv njega što je na kraju rezultiralo atentatom. Našao sam da su samo učenjaci hanefijske pravne škole dozvolili halifi da silom i oružjem krene na one koji su otkazali poslušnost islamskom vladaru ili se odcijepili od njegove vlasti!

Međutim, arapski vladari protiv kojih su se povele demonstracije su odmah skočili na oružje i ubijanje svog vlastitog naroda. Ni to im nije bilo dovoljno, nego su angažovali strane plaćenike (čak i nemuslimane – op. prev.) da za njih ubijaju. Arapski vladari, oni svrgnuti i oni koje to čeka, samo je pitanje vremena, su teško povrijedili one tri svetinje koje smo naveli. I to ne samo sada, protiv demonstranata, nego tokom cijele svoje vladavine koja je trajala decenijama.

Intervencija NATO-a

U Egiptu su muslimani zajedno sa Koptima stajali na trgu Tahrir i tražili promjenu i odlazak Mubareka. Zašto? Zato što je problem zbog kojeg su se tu našli zajednički svima: nepravda i nasilje. Nepravda od strane vladara je uperena protiv svih; i muslimana i nemuslimana. Arapske revolucije se bore za pravdu i slobodu svih koji žive tu, bez obzira da li su muslimani ili ne. A što se tiče intervencije NATO snaga, to se desilo samo u Libiji jer je Gadafi upotrijebio sav svoj vojni arsenal protiv vlastitog naroda koji je nenaoružan izašao na ulice. Pomoć od NATO-a je zatražena samo iz ovog razloga, a oni koji su se pobunili i borili na terenu tražeći promjenu i Gadafijevu smjenu su sinovi Libije.

Dr. Yusuf el-Qaradawi u ciklusu „Šerijat i život“ katarske televizije El-Džezira, emitovano 11. 9. 2011. g.

Preveo i adaptirao: Omer Sikira, prof.