Rušenja tragova Poslanika a.s.
Još od vremena časnih ashaba, pa tabi’na, pa svih generacija nakon njih, i pored teških trenutaka, nije se desilo ono što se desilo u 90 posljednjih godina. Pažnja i ljubav prema Pejgamberovom, alejhisselam, rodnom gradu Mekki, mubarek gradu njegova mezara, Medini, mubarek džamijama koje sagradi njegov Ehli-Bejt i najdraži ashabi, kuća u kojoj je rođen hazreti Pejgamber, mnoge druge kuće i mjesta koja nam kazuju i podsjećaju na mubarek događaje iz Poslanikova, alejhisselam, života, te konačno, turbeta njegova roda, majke, oca, djece, časnih ashaba i mnogih drugih, sva ta pažnja i edeb stoljećima su njegovani. Svi ti mubarek znakovi i mjesta danas su brutalno zatrti, iz tobože opasnosti od širka i pozivom na Poslanikov Sunnet. Sve do početka XX vijeka, muslimani su brižno čuvali i njegovali ostavštinu svojih svetih gradova Mekke i Medine. Postojala je neka vrsta posebne pažnje i obzira prema tim gradovima o čijoj svetosti niko ne spori. Brižno se čuvao svaki trag Poslanikova, a.s., življenja u tim gradovima, i života njegovih ashaba. Posebna pažnja posvećivana je i starinskim mezarjima Mekke i Medine u kojima bijahu pokopani članovi Poslanikova Ehli-bejta, njegove časne supruge, ashabi, itd. Mezarja su vijekovima održavana s posebnom pažnjom. Najpoznatije takvo mezarje u Medini jeste Džennetul-Beki’, a u Mekki Mu’alla. Tačno se znalo ko je gdje sahranjen. Posebno su čuvana i održavana i mjesta na kojima je Poslanik, a.s., običavao boraviti, njegova kuća u kojoj se rodio, kuća u kojoj je odsjeo po dolasku u Medinu, itd.
Područje Hidžaza, obalna oblast zapadne Arabije u kojoj se nalaze Mekka i Medina, uvijek su kroz povijest imali poseban status ma ko imao službenu vlast nad tim područjem. Na svetost i bereket tog područja posebno se pazilo. Ništa se nije naglo radilo. Taj lijepi edeb njegovan je sve do dolaska vehabija, a oni u Hidžaz provaljuju dva puta. Ovaj drugi bit će i najkobniji.
Krajem 18. stoljeća vehabije u nekoliko navrata pokušavaju ući u Hidžaz. Godine 1802. uspijeva im da uđu u grad Taif, prolijevajući pritom nedužnu krv muslimana. Već iduće godine polazi im za rukom da uđu i u Mekku. Tom prilikom ruše turbeta, historijske spomenike, pa čak i malu kupolu nad vrelom Zemzem. Tri godine kasnije rušilački ulaze i u Medinu. Povijesničari kazuju kako ni jedna džamija pored koje su prošli nije bila pošteđena. U zadnji tren odustali su od rušenja i samog Poslanikova, a.s., turbeta. Narednih nekoliko godina hadžijama iz Iraka, Sirije i Egipta bio je zabranjen ulazak u sveta mjesta. Kralj Al Sa’ud je postavio uvjet: „Ko želi obaviti hadž mora prihvati vehabizam. U suprotnom bit će tretiran kao nemusliman.“ Rušilačke aktivnosti nisu im bile dovoljne. Kralj je opustošio riznicu Poslanikove, a.s., džamije u koju se hadžije stoljećima donosile vrijedne darove. Blago je iskorišteno u vlastite svrhe.
Konačno, pod pritiskom muslimana iz čitavog svijeta, osmanlijski halifa nalaže da se u Mekki i Medini ponovo uspostava regularna vlast i vrati normalno stanje. Tako Muhammed Ali paša uz pomoć lokalnih plemena ponovo vraća prijašnje stanje i anulira vehabijsku vlast. Samo u Kairu je slavlje trajalo pet dana. Hadžije su ponovo mogle slobodno ići na hadž. Godine 1818. obavljena je rekonstrukcija islamskog nasljeđa. Dodatna rekonstrukcija obavljena je i 1848. i 1860. godine. Međutim, Osmanlijsko Carstvo bilo je na svome izmaku. Zapadne kolonijalne sile grabile su što se još moglo ugrabiti. Situaciju u Arabiji iskoristile su, ko drugi doli vehabije. Ponovo upadaju u Mekku 1924. godine. Kao i prošli put, iza sebe ostavljaju pustoš. Malo ko da je bio pošteđen. Avn ibn Hašim, tadašnji upravitelj Mekke, između ostalog bilježi: „Teško da je bilo i jednog drveta a da pored njega nije ležalo jedno ili dvoje mrtvih tijela.“ Već iduće godine, 21. aprila 1925., do temelja se ruše Džennetul-Beki’, a onda i ostala mezarja, turbeta, islamsko nasljeđe. Jedino turbe hazreti Pejgambera, a.s., ostaje. No sama Poslanikova, a.s., džamija pretrpila je bombardovanje. Pod velikim pristiskom muslimana kralj Ibn Sa’ud daje obećenje kako će područje Hidžaza staviti pod multinacionalnu upravu. Obećanje nije nikad ispunjeno.
Šokirani muslimani organiziraju 1926. proteste širom svijeta. Muslimani Indije donose čak i rezoluciju kojom se gnušaju na počinjene zločine u svetim mjestima. Veliki protesti održani su i Iraku, Iranu, Egiptu, Turskoj i Indoneziji. Međutim, situacija je ostala nepromijenjena sve do danas. Ustvari, i ono malo znakova koji su ostali da nas podsjećaju na velike događaje iz vremena Poslanikova, s.a.v.s., vremena sistematski se nastavljuju razarati. Takav je primjer i sa brežuljkom na brdu Uhud na kojem su stajali Poslanikovi, a.s., strijelci u bici na Uhudu. Hadžije koje su išle na hadž nekoliko prošlih godina kažu kako je brežuljak skoro sravnjen, uklonjen mu trag. Slično je i s hendekom oko Medine kojeg je i sam Poslanik, a.s., svojim mubarek rukama kopao. Zasut je zemljom i na njemu izgrađene zgrade. Primjera je mnogo. Navest ćemo samo nekoliko spomenika koji su danas uništeni: El-Mu‘alla – veliko staro mekkansko greblje. Sravnjeno sa zemljom;Kabur hazreti Have u Džiddi;Kabur Poslanikova, a.s., oca u Medini;Kuća žala (beytul-ahzan) hazreti Fatime u Medini; Džamija Selmana Farisija u Medini; Džamija Redž‘atuš-šems u Medini; Pejgamberov, alejhisselam, dom u Medini u kojem je živio nakon Hidzre; Kompleks (mahhalla) porodice Benu Hašima u Medini, porodice Poslanikove, a.s.;Kuća hazreti Alije u kojoj su rođeni Poslanikovi, a.s., unuci Hasan i Husejn, r.a.; Kuća hazreti Hamze i mezarje boraca na Uhudu.
Dr. Irfan al-Alavi, direktora Fondacije za istraživanje islamske ostavštine kaže da rušenje prijeti i Muhamedovoj a.s. rodnoj kući u kojoj je biblioteka. Za ‘plaćene bandite vehabije’ čuvanje tih mjesta značilo bi put u idolopoklonstvo.
Kuća Poslanikove a.s. žene hazreti Hatidze r.a. u Mekki već je pretvorena u WC za hodočasnike, a njegova rodna kuća mogla bi također biti uništena tijekom adaptacije Velike džamije, najsvetijeg islamskog mjesta. Prema nekim procjenama, u posljednjih 20 godina u Meki je uništeno 95 posto povijesnih građevina. U posljednjih deset godina Meka se posve preobrazila jer je saudijska monarhija želi pretvoriti u moderan grad s čeličnim i staklenim neboderima . Stanovnici, svoj grad već posprdno uspoređuju s Las Vegasom, tvrde da je središte grada pretvoreno u “igralište za bogataše”, sa šoping-centrima i skupim hotelima.Službena vjera Saudijske Arabije, ‘vehabizam’ smatra da čuvanje povijesnih lokacija i hramova ohrabruje idolopoklonstvo te da ih je zato bolje uništiti. Kada su vahabiti i klaun al-Saud 20-tih godina došli u Meku, prvo su uništili grobove mnogo važnih ljudi iz islamske povijesti, a zatim i kupolu na vrhu kuće u kojoj je rođen Muhamed a.s. . Potom je kuća godinama korištena kao staja dok se građani Meke nisu uspjeli izboriti da se pretvori u knjižnicu.
Suprotno ovome, plaćeni banditi vehabije, su stavile pod zaštitu starina ‘Dom Sauda’, koji je propagirao i širio ‘vehabizam’. (Pogledaj ovdje: http://whc.unesco.org/en/list/1329)
Znajte da neprijatelji vjere planiraju veliku ulogu za vehabije u rusenju ostataka ugleda ummeta u buducnosti!
