“Podjeli ih, zavladaj i iskorijeni njihovu vjeru (dinn).”
Temelj politike koju su Englezi koristili i koriste u islamskom svijetu (alemu) se sastoji iz tri riječi. “Podjeli ih, zavladaj i iskorijeni njihovu vjeru (din).”
Da bi došli do svog cilja oni su vidjeli da najlakse moze da se razjedini islamski svijet jeste iznutra. Da bi postigli razjedinjavanje i podjelu, ubacuju Muhammed bin Abdulvehhab, kojeg finansiraju da se školuje i širi ideologiju svog predhodnika Ibn Tejmije koji je osuđen na smrt i proglašen otpadnikom od strane sve četiri pravne škole (mezheba).Ibn Tejmija je zbog nevjerstva osuđen i do smrti proveo je vrijeme u zatvoru u Damasku, Sirija. Kada je umro sahranjen je van muslimanskog mezarja.Ostavio je iza sebe mnoga pisana djela iz fiqha i akaida, i poznat je kao ideološki utemeljitelj vehabizma, zato što su vehabije oživile i prosirile njegovu misao. Muhammed bin Abdulvehhab je pripadao plemenu Beni Temim. On je rođen 1111./1699. godine u pustinji Nedžd, u selu Ujejne, kod jedne kasabice zvane Hurejmile. Umro je 1206./1792. godine. On je ranije išao u Basru, Bagdad, Iran, Indiju, i Damask, sa namjerom da trguje, gdje je bio, zahvaljujući njegovom agresivnom držanju, nazvan imenom “šejh od Nedžda”. On je u ovim mjestima vidio i naučio svašta i svezao svoje srce za ideju da postane šef. On se 1125./1713. godine sreo u Basri sa Hemferom (Hempher), jednim engleskim špijunom, koji je razumio da ovaj neiskusni mladić žudi da putem revolucije postane vođa. Hempher je sa njim uspostavio dugoročno prijateljstvo. On ga je inspirisao lažima i trikovima koje je naučio od engleskog Ministarstva za kolonije (Ministarstva komonvelta). Kada je on vidio da Muhammed uživa u ovim inspiracijama on mu je predložio da on osnuje novu vjeru. Na ovaj način su i špijun i Muhammed bin Abdulvehhab dobili ono što su tražili. On je mislio da bi bilo pogodno da on osnuje novi, a zapravo stari Ibn Tejmijin pravac i dođe do svog cilja. On je, u pripremama za ovaj svoj cilj, počeo pohađati u blagoslovljenom gradu Medini predavanja hanbeli uleme, a kasnije, izvjesno vrijeme i u Damasku. Kada se je vratio u Nedžd on je napisao za seljake male vjerske knjižice koje su sadržavale pogrešna islamska učenja finansirana od strane britanaca. On je (u njima) napisao ono što je naučio od engleskog špijuna i u to pomiješao još i pokvarena učenja mu’tezila i drugih inovatorskih (bid’at) grupa. Mnogi (neuki) seljaci su ovo počeli slijediti. Ministarstvo komonvelta, koje je osnovano u Engleskoj sa ciljem da iznutra razori i uništi islam, je obavijestilo šejha od Nedžda, Muhammeda bin Sa’uda, o ovoj situaciji. Oni su mu dali ogromnu sumu novaca i obećali vojnu pomoć ako on počne sarađivati sa Muhammedom bin Abdulvehhabom. Vehabijske knjige su uz pomoć Engleza raširene preko vehabijskih centara koje oni nazivaju Rabita-tul-alem-il islami po svim zemljama. Oni su na velikim zgradama, koje su sagradili u svakoj zemlji, objesili ploču sa natpisom “medresa Ibni Tejmijje”. Smjesa Hemferovih laži i kleveta i heretičkih (krivovjernih) ideja iz Ibni Tejmijjinih knjiga se i naziva vehabizam. Ehli sunnet alimi, koji su jedini pravi muslimani, su napisali mnogo knjiga u kojima su saopštili da su Ibni Tejmijjine knjige pokvarene (tj. da Ibni Tejmijine knjige ne valjaju). Jedna od tih knjiga je i knjiga jednog od somalijskih alima, šejha Abdurrahman-Abdullah-bin-Muhammed-Herrija, koja nosi naslov Elmakalatus-sunnijje fi kešfi-dalalet-i Ahmed Ibni Tejmijje. On je rođen 1339./1920. godine u somalijskom gradu Herer. Njegova knjiga je izdata u Bejrutu 1414./1994. godine. U ovoj knjizi su opširno citirani alimi i njihove dragocjene knjige koje pobijaju Ibni Tejmijju. Kroz sve (razne) pokvarene puteve (pokrete) koje su Englezi osnovali — pod imenima kao što su vehabizam, nemezhebizam (bezmezhebizam) reformizam (tj. vjerski modernizam) selefizam, Kadijani, Mevdudi i tablih džemat (tablih džema’at).
Načela vehabizma, koja je Muhammed bin Abdulvehhab širio su za kratko vrijeme, 1150./1737. godine, zauzela političku formu. Ona su se raširila po cijeloj Arabiji. Muhammed Ali paša, guverner Egipta, je kasnije, na zapovijed halife iz Istanbula, oslobodio Arabiju od njih egipatskim vojnim snagama. Abdul’aziz bin Muhammed bin Sa’ud, koji je vjerovao u vehabije, je 1205./1791. godine po prvi put najavio rat emiru Mekke, šerifu Galib-efendiji. Oni su dotad tajno širili vehabizam. Oni su poubijali i mučili mnoge muslimane, zarobljavali njihove žene i djecu, i silom prisvajili njihovu imovinu. Vehabizam se od Vehaba tako širio 140 godina po arapskim plemenima, sve dok Turci Osmanlije svojim pohodom na sjevernu Afriku to nisu privremeno zaustavili. Ali, padom Otomanskog halifata, Britanija i Italija ponovo uspjevaju da ovu teritoriju stave pod svoju kontrolu i, gle čuda, vehabizam nakon Drugog svjetskog rata, i pored stvaranja tzv. judejskog Izraela u komšiluku, postaje izuzetno moćna islamska škola. Kako je jačao Izrael, jačala je i Saudiska Arabija, jačale su i vehabije. Najveći dio Najdžimovog izveštaja se zato oslanja na „Memoare g. Hemfera“ koji detaljno otkrivaju kako su Britanci špijunirali Srednji Istok sredinom 18. vijeka praveći upravo kontakte sa Abdulom Vahabom u namjeri da stvore jednu subverzivnu verziju islama koja će njegove sljedbenike podjeliti i po potrebi sukobljavati. Vehabije su glavna poluga preko koje Britanija tj. Kruna djeluje na politička zbivanja u Bosni i Hercegovini sijući razdor, i podstičući vjerske nemire i političku napetost kad god joj to zatreba. Vehabije su glavne u obaveštajnim agenturama i mnogim militantnim nevladinim oganizacijama i “nezavisnim” građanskim pokretima u islamskim zemljama. Prema hrvatskim NVO izvorima u BiH ih danas ima oko 50 000 i dobro su naoružani. Oni historičari koji su branili vehabizam kao legitimnu reformu islamskog učenja pokušali su da prikriju pomenute „Memorare“ i prikažu ih kao podmetnuti falsifikat. To uključuje i Bernarda Hajkela, profesora bliskoistočnih studija na Prinston Univerzitetu, koji bez ikakvih priloženih dokaza pretpostavlja da je „Memaore“ napiso Ajub Sabri Paša. Iako su se “Memoari” pojavili 1970, Paša je pisao svoju verziju priče o vehabijama još 1888. Sabri Paša je poznati otomanski pisac i turski pomorski admiral, koji je služio u otomanskoj vojsci na arapskom poluostrvu i pisao o njihovoj religiji i istoriji. To uključuje i knjigu “Počeci i širenje Vehabizma” gdje on prepričava Vehabova druženje i zavjeru sa Hemferom. U zadnja tri stoljeća svaka vrsta izdaje koja je učinjena protiv Turaka i islamskog svijeta (alema) je u svom korijenu (uvijek) imala engleske intrigante, spletkare, smutljivce.
Oni su srušili Osmanlijsku državu. Oni su na njenim zemljama osnovali dvadeset tri (23) male države. Njihov cilj za ovo je bio sprečavanje muslimana da ne osnuju veliku i moćnu državu. Oni su uvijek huškali i podbadali neprijateljstva i ratove između država za koje se govorilo da su islamske države. Na primjer, oni su napravili da devet posto (9%) nusejrija vlada Sirijom u kojoj su većina stanovnika sunni muslimani. Vojska je 1982. godine napala na gradove Hama i Humus. Oni su razorili ova dva grada i bombardovali nenaoružane i nezaštićene sunni muslimane. Oni su pobili prave ehli sunnet alime, uništili islamske knjige uključujući i Kur’ani kerim. Oni su umjesto alima islama doveli vjerski neuke nemezheblije koje su oni obrazovali. Od njih: Džemaluddin-i Afgani je rođen 1254./1838. godine. On je čitao filozofske knjige. On je bio ruski špijun i špijunirao je Afganistance. On je otišao u Egipat gdje je postao mason i bio imenovan za vođu (reisa) masonske lože. Egipćanin Edib Ishak (Isak, Is-hak) piše u njegovoj knjizi Ed-durer da je Afgani bio vođa masonske lože. Na stotinu dvadeset sedmoj (127.) stranici knjige Les Franco-Macons, koja je izdata 1960. u Francuskoj, piše, “Džemaluddin-i Afgani je imenovan vođom masonske lože koja je osnovana u Egiptu. Njega je naslijedio Muhammed Abduh. Oni su bili veliki pomagači u širenju masonizma među muslimanima.”
Završavam sa riječima Sejjid-Abdulhakim-Arvasija rahmetullahi alejh, koje najljepše definišu Engleze: “Englezi su najveći neprijatelji islama. Ako uporedimo islam sa drvetom, drugi kafiri će, kad god ugrabe mogućnost, posjeći to drvo do korijena. Shodno tome, muslimani će prema njima početi osjećati neprijateljstvo. Međutim, ovo drvo će možda jednoga dana poslati iz korijena izdanak. Englez nije takav. On će njegovati to drvo. On će ga odgajati. Muslimani će ga (tj. Engleza) zavoljeti. Ali, on će mu (tj. tom drvetu) jedne noći, kada je svako u dubokom snu, i kada se niko ni ne obazire, ubrizgati otrov u njegov korijen. Drvo će se zauvijek osušiti i više neće nikada proizvesti izdanak. On (Englez) će nastaviti sa svojim varanjem musliman i tobože suosjećati sa njima. Englezovo ubrizgavanje otrova na ovaj način predstavlja englesku politiku iskorjenjivanja alima islama i islamskih knjiga i znanja (iluma). On (Englez) to radi preko ruku lokalnih munafika (prodanih duša) i degenerika. Kako ih (tj. munafike i degenerike) on kupuje? On ih kupuje tako što im podmiruje njihove nefsani potrebe (tj. potrebe u kojima nefs uživa). On im daje novac i položaj i žene.”