Darežljivi čovjek
davna vremena u gradu Buhari živio je jedan bogat, ali veoma pobožan i darežljiv čovjek. Imao je veliki imetak, bio je poznat kao jedan od najbogatijih ljudi u čitavom carstvu, ali ovaj pobožni bogataš nastojao je svojim novcem pomoći siromašnima i svima kojima je pomoć bila potrebna. Ovaj darežljivac bio je poznat po tome što je siromašnima pomagao držeći se nekih vlastitih pravila. Naime, svakog dana u sedmici pomagao je drugoj grupi ljudi. Tako je ponedjeljkom dijelio novac prosjacima, utorkom je darovao siromašne učenjake i derviše, a srijedom je pomagao udovicama i sirotim staricama. Drugo pravilo bilo je da oni koji su došli kod njega da bi im pomogao ne smiju glasno izreći svoju potrebu. Siromasi bi se okupili, niko ne bi ništa govorio, a ovaj imućni čovjek svakome bi dao onoliko koliko mu je bilo potrebno. Naime, Bog mu je darovao sposobnost da zna svačiju potrebu bez da onaj kome je pomoć potrebna išta progovori.
Ovaj pobožni bogataš jednostavno nije volio one koji se žale na svoje siromaštvo. Smatrao je ružnim ako siromah jadikuje i glasno se tuži na svoju neimaštinu. Govorio je kako se ni Bogu čovjek ne treba glasno obraćati sa svojim željama i potrebama. Važno je da se čovjek trudi da postupa onako kako je Bog naredio, a Bog sve vidi i sve zna, i On će sigurno udovoljiti potrebi Svoga roba i ako rob to ne zatraži glasno.
ednog dana sa skupinom siromaha u njegov dom dođe i neki nepoznat starac. Svi su ćutke primali novac koji je bogataš dijelio, samo je ovaj starac glasno zapomagao, te mu imućni pobožnjak zato ništa nije niti udijelio. Starac ipak nije prestajao prositi: “O ti kome se Bog smilovao, svuda se priča o tvojoj darežljivosti, pa udijeli i meni nešto! Siromah sam bez igdje ičega, zato mi pomozi i olakšaj mi!” Pobožni bogataš ipak mu ništa ne dade, i išaretom mu dade do znanja da onima koji glasno traže nikada ne pomaže. Međutim, starac je bio tvrdoglav i nepopustljiv. Ustade i reče: “Novac kojim te je Bog pomogao je i moje pravo, i ja neću otići dok mi nešto ne udijeliš! Ostat ću ovdje koliko god bude trebalo i ni batinama me neće istjerati iz tvog doma!” Bogataš nije htio odustati od svog običaja, ali sad je bio zbunjen i nije znao šta da radi s ovim starcem. Reče: “Starče, ti si izgleda doista bezobrazan čovjek!”, ali mu ovaj bez imalo ustručavanja odgovori: “Možda i jesam, ali ti si dvaput bezobrazniji od mene!” Zbunjen i uvrijeđen, bogataš reče: “Ali, kako se usuđuješ da mi takvo što kažeš! Nisam ti rekao ništa ružno, a valjda si znao da ne pomažem onima koji glasno traže. Ti mi, međutim, bezobrazno prijetiš da nećeš otići odavde ako ti ništa ne udijelim. Znaj da ti neću pomoći ni ako danima ostaneš ovdje i glasno zapomažeš, ali dođeš li sutra i ćutke sačekaš svoj red, sigurno ću udovoljiti tvojoj potrebi. Jednostavno, držim se takvog pravila i ne kanim ga mijenjati. A sad pošteno kaži da li sam bezobrazan ja ili ti!” Starac, međutim, kaza: “Naravno da si ti bezobrazniji od mene! U to nema nikakve sumnje! Bog ti je dao dobro ovoga svijeta, a ti sad hoćeš da pomoću bogatstva koje ti je darovano kupiš za sebe i dobro na onome svijetu.” Pobožnom bogatašu dopadoše se te starčeve riječi. Shvatio je da mu starac na ovaj način ustvari izriče pohvalu, te ga zato bogato darova. Bilo je to prvi put da udijeli nekome ko je glasno zaiskao pomoć.
Buhari je u to vrijeme živio i neki gramzivi čovjek koji uopće nije bio siromašan i kome nije trebala pomoć, ali ipak odluči da ode kod onog darežljivog bogataša i dobije od njega nešto novca. Njegovi prijatelji odgovarali su ga od te namjere i uvjeravali ga da će uzalud ići, ali on nije odustajao. Čak se sa svojim prijateljima okladio da će izmamiti novac od pobožnog bogataša. Štaviše, tvrdio je da će glasno tražiti pomoć i da će ipak dobiti novac. Ovaj prevarant tako sutradan obuče odjeću učenjaka i ode bogataševoj kući. Naime, tog dana ondje su se okupili siromašni učenjaci i derviši, i pobožni bogataš dijelio im je novac. Bogataš, međutim, shvati da onaj gramzivac nije nikakav učenjak, te mu ne htjede ništa udijeliti. Uzalud je ovaj molio i zapomagao: “Ja sam jedan siromašni učenjak, izučavam vjerska pitanja, a bez igdje sam ičega! Boga radi pomozi i udijeli mi nešto novca!” Bogataš je prozreo njegovu laž, pa svakome dade koliko mu je trebalo, a gramzivca i ne pogleda. Ovaj, međutim, nije odustajao. Kad su se u bogataševoj kući okupili siromasi i prosjaci, on dođe obučen u odjeću prosjaka i stade glasno zapomagati. Bogataš ga prepozna i opet mu ništa ne dade. Gramzivac se sad zainatio i odlučio pošto-poto prevariti bobožnog bogataša. Prerušen u ženu, odjeven u žensku odjeću i s mahramom na glavi, skupa sa udovicama i siromašnim staricama dođe bogataševoj kući, nadajući se da će ovaj put sigurno dobiti nešto novca. Njegova varka ni ovaj put mu nije pomogla. Bogataš ga je prepoznao i ostao je hladan na njegova moljenja i preklinjanja. Shvativši da mu je i ovaj plan propao, gramzivi čovjek vrati se svojoj kući, ali i dalje čvrsto riješen da ne odustane od svog ružnog nauma. Sutradan otiđe u radnju trgovca koji je prodavao ćefine u koje se umotavaju mrtvaci i reče mu: “Želiš li da bez previše muke zaradiš dosta novca?” “Naravno da nemam ništa protiv”, odgovori ovaj, “Ipak objasni mi o čemu se radi i šta treba da učinim?” Ovaj mu onda ispriča kako već dugo pokušava od onog poznatog pobožnog bogataša izmamiti nešto novca, i kako je sad siguran da je smislio lukovastvo koje mora uspjeti. Reče trgovcu: “Umotaj me u najjeftinije ćefine, a onda me odnesi na ulicu upravo u trenutku kad se bogataš vraćao iz džamije, pa počni glasno plakati i naricati. Ne traži ništa od njega, ali samo plači i potrudi se da izgleda kao da si zaista tužan i ojađen. On će ti sigurno darovati kesu novca, a onda ćemo ono što dobijemo podijeliti.”
rgovac pristade, sutradan umota gramzivog prevaranta u jeftine ćefine u kakvima su se sahranjivali siromasi, pa ga iznese na ulicu upravo u trenutku kad se pobožni bogataš vraćao iz džamije sa podne-namaza. Trgovac stade glasno plakati i naricati, to privuče bogataševu pažnju i on priđe. Onda iz džepa izvadi kesu punu novca i pruži je trgovcu. Kad shvati da je trgovac dobio novac, gramzivac se uplaši da mu ovaj sad ne utekne, pa se brže-bolje izvuče iz ćefina. Bogati pobožnjak se nasmija kad ga vidje, a gramzivac mu reče: “Ne znam zašto se smiješ; ipak sam te uspio prevariti i domoći se tvog novca!” “Varaš se ako misliš da nisam shvatio da je sve ovo bila još jedna tvoja prevara. Međutim, postoji dobar razlog zašto sam ti ovaj put dao novac. Naime, da bi čovjek zaslužio Božiju milost, mora umrijeti prije smrti, okaniti se svih želja za ovim svijetom i posve se predati Bogu. Ti si, evo, izgleda odlučio da umreš prije smrti, pa si se čak i umotao u mrtvačke ćefine, pa sam, iako se radi o ružnoj prevari, odlučio ipak nagraditi tvoj trud”, objasni mu pobožni bogataš.
Dzelaludin Rumi k.s. “Mesnevija”
