Porijeklo Allahovog poslanika Muhammeda a.s., njegovo rođenje i prve godine života
rapi potiču od dva plemena: Kahtan ili Jaktan, koje potiču od Nuha i čiji se potomci nazivaju ‘Arab el ‘Arib, te Adnan, koje potiče od Ismaila, Ibrahimovog sina, i čiji se potomci nazivaju ‘Arab Musta‘riba. Ovi posljednji su se nastanili oko Kabe i od njih je potekao i Allahov poslanik Muhammed a.s.
Arapi su u početku vjerovali u jednoga Boga, ali je u vrijeme kada se rodio Allahov poslanik Muhammed a.s., njihova vjera prerasla u mnogoboštvo, fetišizam i kult zvijezda. Obožavali su mnoge bogove i svako pleme je imalo svoje posebno božanstvo. U svakoj kući su se nalazili idoli i poštovali su se kako bi se osiguralo njihovo zadovoljstvo i izbjegao njihov gnijev. Obožavali su se i meleci, koji su se nazivali boginjama, odnosno božijim ženama i kćerkama. Predstavljani su uz pomoć kipova i ukazivalo im se velikopoštovanje. El Lat, ogromno božanstvo od sivog granita, glavni idol plemena Sakif ugradu Taifu, i el ‘Uzza, granitna stijena dugačka čitavih šest metara, obožavani su kao žene vrhovnog boga. Hubal, ogromna statua u obliku čovjeka, donijeta iz Sirije i postavljena na vidno počasno mjesto, bila je obožavana u Kabi u kojoj se nalazio i veliki broj drugih idola, pa čak i slike Ibrahima i Ismaila, koji su u svakoj ruci imali strijele za proricanje sudbine.
To je bila vjera Arapa prije nego što je Muhammed a.s. počeo da propovijeda monoteističku religiju svog pretka Ibrahima a.s. koji nije bio idolopoklonik. Poslanik Muhammed a.s. pozivao je na vjeru u Jednog Jedinog Stvoritelja, pozivao na pošten i ispravan način života i ideju oodgovornosti na dan Suda. Vrijeme politeizma, plemenskih ratova i ubijanja djece koje je preovladavalo u cijeloj Arabiji prije dolaska Allahovog poslanika Muhammeda a.s., nazvano je džahilijjetom ili vremenom neznanja.
llahov poslanik Muhammed a.s., poslanik islama, pripadao je plemenu Hašimovića i direktno je povezan sa ‘Adnanom, Ismailovim potomkom, koji je bio blagoslovljeni Ibrahimov sin. Puno ime mu je dakle : Muhammed ibn (tj. sin od) Abdullah; ibn Abdul Muttalib,ibn Hašim, ibn Abd Menaf, ibn Kusajj, ibn Kelab, ibn Murrah, ibn Ka’ab, ibn Lu’ej,ibn Galib, ibn Fihr (Kurejš), ibn Malik, ibn Nazar, ibn Kinana, ibn Hazima, ibnMudrika, ibn Iljas, ibn Mozar, Ibn Nazar, ibn Ma’d, ibn Adnan, potomak Ismaila, sina Ibrahimovog.
Allahov poslanik Muhammed a.s., neka je mir s njim i njegovom časnom porodicom, rođen je u Meki, u godini kada je Abraha ibn el Ašram, etiopski vladar Jemena hrišćanske vjeroispovijesti, poslao pohod na Meku kako bi uništio Kabu. Tagodina je nazvana “godinom slona,”‘âmu-l-fîl, jer je vođa pohoda jahao na slonu,životinji koju Arapi nisu nikada prije toga vidjeli. Osvajači su u Kur’anu nazvani ljudima slona,ashâbu-l-fîl, koji su uništeni Božijim gnijevom :
“Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio?” (Kur’an, 105:1-5).
etrdeset i pet ili pedeset i pet dana nakon invazije, rođen je naš Poslanik a.s.,kući koja se zvala Še’b Abi Talib.. Najvjerovatnije je to bio dvanaesti rebi‘u-l-evvel, a neki smatraju da je rođenje bilo sedamnaestog dana istog mjeseca.
Amina, Muhammedova majka,neka je Allahov blagoslov na nju, nije osjetila ni nelagodnost ni tegobu za vrijeme trudnoće i nije ni znala da je trudna. Čula je vijest o svojoj trudnoći putem otkrivenja. Kasnije je sanjala meleka koji joj je rekao da nazove dijete imenom Ahmed ili Muhammed. Ona se takvih snova plašila i savjetovano joj je da sve do porođaja nosi nekakav gvozdeni medaljon kako bi se sačuvala od neželjenih posljedica, što je ona i učinila. Muhammedov predak, dakle Ismail, dobio je ime na isti takav način, a tako su nazvani i drugi Božiji poslanici :
“Anđeo gospodnji joj reče : ‘Evo, ostaćeš trudna i rodićeš sina. Daćeš mu ime Ismael, jer je Gospod čuo tvoju patnju’”
(Postanje 16:11);
“I Bog reče Abrahamu : ‘Sara, supruga tvoja, rodiće ti sina komećeš dati ime Isak’”
(Postanje 17:19);
“Rodićeš sina i daćeš mu ime Isus”
(Matej 1:2).
Čim se rodio Allahov poslanik Muhammed a.s., glasnik je došao Abdul Muttalibu,djedu Muhammedovom a.s., kako bi mu prenio radosnu vijest o rađanju blagoslovljenog djeteta koje je sa sobom donijelo iznenadnu svjetlost koja je istoga časa osvijetlila cijelu prostoriju.Ibn – Said prenosi da je Resulullahova, a.s., majka rekla: “Kad sam ga rađala, porađala sam uz njega ogromnu svjetlost, od koje su zablistali dvori Šama.” Slično prenosi imam Ahmed i El – Urbad ibn Sarija. Abdul Muttalib je sa radošću otrčao prema djetetu, uzeo ga u naručje i odnio ga do Kabe kako bi se zahvalio Bogu za takav poklon. Nazvao ga je imenom Muhammed, što na arapskom znači “hvaljeni”.
uhammedov otac Abdullah, Abdul Muttalibov sin, nije doživio rođenje svoga sina. Ostavivši trudnu ženu, Abdullah je otišao na službeni put u Siriju, ali se na putu za povratak teško razbolio i karavan ga je ostavio u Medini, na brigu bližim rođacima po majčinoj liniji. Kada je saznao novost o Abdullahovoj bolesti, Abdul Muttalib je poslao sina Harisa da ga dovede u Meku, ali je bilo prekasno. Haris se vratio sa tužnom vijesti da mu je brat preminuo i kako bi se cijela kuća pripremila na žalost. Abdullah je imao tek dvadeset i pet godina. Njegov stari otac ga je nježno volio jer je na njega i fizički i duhovno najviše ličio od sve druge djece.Novost je zadala smrtni udarac njegovoj mladoj ženi, koja nije mogla preživjeti dugo nakon njegovog nestanka. Kada ju je napustio, bili su se tek vjenčali i jedina joj je utjeha bila dijete. Međutim, tuga je bila tako teška za njeno zdravlje da je izgubila mlijeko i nije više mogla dojiti Muhammeda a.s.
eduinka Halima postala njegova dojilja i odgojila ga zajedno sa svojom djecom, u najistaknutijim od svih beduinskih plemena, Benu Sa’ad,nastanjenom na visoravni južno od grada Ta’ifa. Beduinske žene su imale običaj da doje gradsku djecu, a Halima je bila dovoljno bogata kako bi se brinula o Muhammedu. Ona je mirno ostajala kod kuće za sve vrijeme koliko se starala o Muhammedu a.s. Halima ga je čuvala sve dok nije dovoljno odrastao da mu više nije bilo potrebno dojenje. Halima ga je sa tugom u srcu vratila majci Amini.
Odmah nakon toga,575. godine, Amina se vratila u Medinu kako bi pokazala dječaka Abdullahovoj bližoj rodbini po majčinoj liniji, vodeći sa sobom Muhammeda a.s. i muževu sluškinju Umm Ajman. Željela je i da umiri srce koje je gorjelo od želje da baci pogled na humku zemlje pod kojom joj je ležao muž. Za vrijeme te kratke posjete Medini od mjesec dana, Amina je osjetila slabost u srcu.Požurila je da se vrati, međutim na povratku je preselila u mjestu Abva, na pola puta između Meke i Medine, gdje je i sahranjena. Umm Ajman je dovela Muhammeda u Meku gdje ga je preuzeo djed Abdul Muttalib, koji je u to vrijeme imao osamdeset godina. Muhammed je dakle tada imao šest godina i djed se prema njemu ponašao sa beskrajnom nježnosti, a i Umm Ajman ga je i dalje čuvala.
bdul Muttalib je čuvao Muhammeda a.s., otprilike dvije godine. Dok je bio na smrtnoj postelji, Abdul Muttalib je poljubio Muhammeda a.s., posljednji put i predao ga na čuvanje svome sinu Ebu Talibu, polubratu po majci Muhammedovog a.s.,oca Abdullaha, naloživši mu da se ophodi sa siročetom sa onoliko nježnosti koliko bi pokazao i vlastitom sinu. Rekao je, “Moraju se starati o ovom lijepom malom dječaku, jer ništa u njihovoj porodici nije vrijednije od njega.” Izdahnuo je 578.godine, ostavivši iza sebe siroče od osam godina.
bu Talib je pun ljubavi obećao da će to učiniti, a njegovo kasnije ponašanje je pokazalo do koje mjere je savjesno ispunio obećanje. Nježno je volio dječaka, puštao ga da spava pored vlastitog uzglavlja i vodio ga sa sobom gdje god je išao. To se trajalo sve dok Muhammed a.s.,nije napunio dvadeset godina.
Posvećenost Abu Taliba Muhammedu a.s, za vrijeme mladosti i zaštita koju mu je pružio protiv neprijateljskih Kurejšija kasnije ćemo još podrobnije objasniti. Njegova supruga, Fatima bint Esad, Alijeva majka, nije ništa manje gorljivo voljela Muhammeda a.s., kojega je smatrala za sopstvenog sina.
