Pjesnik koji je hvalio cara
U davna vremena živio je jedan pjesnik koji nije imao nikakvog posla ni zanata. Jedino čime se bavio bilo je pisanje pjesama. Njegova žena i djeca živjeli su u siromaštvu. A pjesnik bi po cijeli dan samo smišljao nove pjesme i ništa drugo nije radio. A sve i da je htio pozabaviti se nečim drugim, nije mogao – u životu nije izučio nikakav zanat.
Često bi neku svoju novu pjesmu posvetio nekom bogatašu, pa bi mu ovaj za to poklonio koji novčić. Tim novcem pjesnik je izdržavao svoju porodicu. Žena bi ga često korila: “Zaboga, pjesništvo nije nikakav posao! Uostalom, kad već ništa drugo ne radiš, odnesi svoje pjesme na pijacu i pokušaj ih prodati. Možda neko i kupi te tvoje pjesme.”
Siromašni pjesnik bio je spreman napisati pjesmu u čast bilo koga, ukoliko bi mu ovaj za to dao nešto novca, jer morao je nekako prehraniti svoju dječicu.
Jednog dana pjesnik je, tužan i zabrinut, sjedio pred svojom kućom, obgrlivši rukama koljena, i razmišljao je o svom teškom položaju. Njegova žena mu reče: “Zašto sjediš tu tako očajno i bez nade?! Ta, u svakoj nevolji postoji neko rješenje. Napiši pjesmu u čast cara i otiđi na dvor. Možda ti Bog bude na pomoći, pa te car bogato nagradi.”
Ženin prijedlog ohrabri pjesnika, on radosno skoči na noge i reče: “Imaš pravo, mudra ženo! Učinit ću kako si rekla! Zahvaljujući tebi riješit ćemo se našeg siromaštva.”
Onda naš pjesnik sjede i napisa jednu dugu i lijepu pjesmu u carevu čast. Pjesma je zaista bila lijepa, i pjesnik je bio siguran da će se svidjeti caru, car će ga bogato nagraditi i on će sa svojom porodicom moći pristojno živjeti.
Sav radostan, pjesnik dođe na dvor, predstavi se, objasni zašto je došao i vezir ga naposljetku odvede caru. Tog dana car bijaše veseo i raspoložen. Kad sasluša pjesmu, još više se oraspoloži i reče veziru da pjesniku dadne nagradu.
Vezir je bio čovjek koji je volio poeziju, a bilo mu je i žao siromašnog pjesnika, pa reče caru: “Plemeniti care, još niko nije napisao ovako dugu i lijepu pjesmu tebi u čast. Zato smatram da ta nagrada nije dovoljna. Ovakva pjesma zaslužuje da pjesnika za nju mnogo bogatije nagradiš.”
Car posluša vezira i darova pjesniku deset hiljada dukata. Pjesnik se silno obradova i lice mu od sreće zasja poput sunca. Izlazeći sa dvora, upita careve dvorjane: “Kako to da mi je car dao ovako bogatu nagradu? Čuo sam da je hiljadu dukata najviše što je dosad dao nekom pjesniku. Pravo je čudo da jedan pjesnik dobije ovoliku nagradu!”
Jedan od vezirovih savjetnika reče: “Car je onakav kakav je uvijek i bio, i ni jednom pjesniku ne bi dao više od hiljadu dukata. Vezir je taj ko je nagovorio cara da ti dadne nagradu veću od uobičajene. Inače nikad ne bi dobio toliko novca.”
Kad to ču, pjesnik poče hvaliti vezira i moliti Boga da veziru, koji se zvao Hasan, daruje svako dobro.
Kad siromašni pjesnik, koji više nije bio siromah, dođe kući, prosu one dukate po podu i reče ženi: “O ženo, odsad više nismo sirotinja. Pogledaj koliko su vrijedni stihovi tvoga muža! Sve ovo blago car mi je darovao za moju pjesmu.”
Od tog dana pjesnik je živio lagodno. Kupovao je sebi sve što bi mu palo na pamet. Trošio je nemilice, ne misleći uopće da bi novca jednom moglo nestati. No, nakon nekog vremena potroši sav novac i pjesnik opet postade siromašan. Žena mu reče: “O čovječe, potrošili smo sav novac, i nećeš valjda sjediti tu skrštenih ruku! Napiši opet pjesmu i otiđi na carec dvor. Car te jednom bogato nagradio, pa će opet biti darežljiv.”
Pjesnik pomisli: “Tako je, moja žena ima pravo. Treba da opet posvetim pjesmu caru.” Onda ovaj nesretni pjesnik izvadi svoj pribor za pisanje i napisa još dužu i ljepšu pjesmu u carevu čast, pa zadovoljan svojom pjesmom pođe na dvor.
I zaista, car opet primi pjesnika i kaza mu da odrecituje svoju pjesmu. Onda kaza da se pjesniku dadne hiljadu dukata. Pjesnik se obradova, nadajući se da će sad vezir ponovo reći da pjesma zaslužuje puno veću nagradu. Ali, siroti pjesnik nije znao da je onaj vezir prošle godine umro i da je na njegovo mjesto došao jedan škrt čovjek koji nije previše hajao za poeziju. Kad car reče da se pjesniku dadne hiljadu dinara, siroti pjesnik je netremice gledao u vezira, očekujući da ovaj kaže kako zaslužuje veću nagradu, ali novi vezir ne reče ni riječi.
Ustvari, vezir malo porazmisli, pa reče caru: “O presvijetli care, ove godine imali smo velike troškove, potrošili smo mnogo novca, tako da mislim da je previše dati hiljadu dukata jednom pjesniku. Ja mu ne bih dao ni četrnaesti dio od toga. Dat ću mu, znači, dvadeset i pet dukata i mislim da će biti zadovoljan.”
Car na to reče: “Pjesnicima obično darujem po hiljadu dukata, a ovome sam prošli put dao čak deset hiljada, pa bi sad bilo sramotno da mu damo tako malo novca. Zar misliš da bi on bio zadovoljan sa dvadeset i pet dukata.”
“Prepusti to meni, veliki padišahu, i vidjet ćeš da će on biti posve zadovoljan”, odgovori vezir.
Car i dvorjani znali su da je novi vezir škrt čovjek i da se od njega ne može očekivati da jednog pjesnika daruje s hiljadu dukata, pa ga pustiše da radi po svome.
Vezir onda reče ubogom pjesniku: “Tvoja nagrada je kod mene. Ništa ne brini, dobit ćeš svoje dukate. Ali, trenutno nemam kod sebe ključeve od riznice. Idi sad kući, a sutra dođi po svoju nagradu.”
Pjesnik se vrati kući, a sutradan dođe po nagradu koju mu je car obećao. Međutim, vezir mu reče: “Ovih dana sam zauzet, pa dođi naredne sedmice. Ništa ne brini, dobit ćeš svoj novac.” Jadni pjesnik ga posluša i dođe sljedeće sedmice, ali mu vezir sad reče: “Tek narednog mjeseca dobit ćeš svoj novac. No, nemoj brinuti, sigurno ćeš dobiti ono što te sljeduje.”
I tako je vezir stalno odugovlačio da pjesniku isplati njegov novac. Dođe i zima, a jadni pjesnik nikako da dobije svoju nagradu. U kući više nije bilo ni dinara, ponestalo je i posljednjih zaliha hrane, i pjesnik pade u očajanje. Konačno posve izgubi strpljenje, ode veziru i reče: “Ako uskoro ne dobijem novac koji mi je obećan umrijet ću od gladi. Zato, ili daj mi moju nagradu, ili me otjeraj s dvora i ne dopuštaj mi da više dolazim i sramotim se!”
Tad vezir izvadi dvadeset i pet dukata i pruži ih pjesniku, koji sad bijaše radostan što je dobio i toliko, jer bijaše ostao bez ijednog dinara. Sad je bio zadovoljan i s ovoliko.
Izlazeći iz dvora, upita nekog od dvorjana kako to da je ovaj put dobio tako malu nagradu, a ovaj mu reče: “Eh, ovaj vezir nije ni nalik prijašnjem. Toliko je škrt da je pravu čudo pa si dobio i toliko!”
“A kako se ovaj vezir zove?”, upita pjesnik.
“Hasan”, odgovoriše mu.
“Gle čuda!”, reče pjesnik, “I onaj vezir se zvao Hasan, a bio je tako velikodušan, dok je ovaj najškrtiji čovjek kojeg sam u životu sreo!
A mi zapamtimo da imena uglavnom nisu važna, nije važna vanjština, već sadržaj, ono što je unutra. Kad sudimo o nečemu, ne smijemo biti brzopleti. Vanjština ili naziv često znaju prevariti, pa se ono za što u prvi mah pomislimo da je dobro, pokaže kao loše, a ono što nam se u prvom trenutku čini lošim, na kraju bude dobro po nas. Imajmo, zato, pouku ove priče uvijek na umu.
