Opis Poslanika Muhammeda as
Nije dovoljno rijecima opisivati Poslanika Muhammeda as jer rijeci su ogranicene tako da ogranicavaju i onoga ko se opisuje. Ovo je samo pokusaj da se prenese rijecima dio opisa Poslanika as kroz govor njegovih ashaba.
Hind ibn Ebu Hala’ opisao je Resulullaha, s.a.v.s., ovako: “Resulullah, s.a.v.s., je često bio zamišljen, nije imao slobodnog vremena, nije volio besposlen govor i mnogo je šutio. Počinjao bi i završavao govor vrlo razgovjetno, punim ustima, a ne stisnutim vilicama, govorio bi sažeto, ne preopširno, a ni nedorečeno, nije koristio prazne rečenice i govor mu je bio kratak i jasan. Veličao je Allahove, s.w.t., blagodati, a ništa nije kudio. Nije kudio ukus hrane, a ni hvalio. Nije se ljutio ako bi mu se ispriječio neki problem, već je sve činio da ga riješi. Nije se zbog sebe ljutio niti radovao. Kada bi na nešto pokazivao, činio je to cijelom rukom. Kada bi se nečemu čudio, prevrnuo bi rukama. Kada bi se naljutio, raširio bi ruke i razmahnuo. Kada bi se obradovao, obarao bi pogled. Osmijehom je uvijek pobjeđivao smijeh. Čuvao je svoj jezik od onoga što ga se ne tiče. Okupljao je svoje drugove i nije ih razdvajao. Ukazivao je počast zvaničnicima svakog plemena. Čuvao se ljudi i bio oprezan pred njima, bez obzira što se nije bojao da će mu nanijeti zlo. Posjećivao je svoje drugove. Volio je da zna šta se dešava u narodu. Potpomagao je dobro i bodrio na dobro. Mrzio je zlo i spriječavao ga je. Bio je umjeren. Nije bio prevrtljiv. Za svaku stvar je imao mjeru. Nije uskraćivao pravo onome ko ga zaslužuje, a nije ga davao onome ko ga ne zaslužuje. Ovo je važilo i za one koje su ljudi izabirali na položaje. Najviše je cijenio one koji su upućivali na dobro. Cijenio je one koji su bili darežljivi i koji su pomagali drugima. Nije bio besposlen i stalno je činio zikr. Nije nigdje dugo boravio i nije imao određeno mjesto za sjedenje. Kada dođe u neko društvo, sjeo bi na prvo prazno mjesto i tako je preporučivao i drugima da čine. Uvažavao je svakoga u društvu i svima je posvećivao dužnu pažnju, da ne bi ko pomislio da je manje važan od drugoga. Ko bi sjeo do njega radi neke svoje potrebe, strpljivo bi ga saslušao i nikada on prvi nije prekidao sagovornika. Ko bi šta zatražio od njega, ako je mogao dao bi mu, a ako ne bi imao, utješio bi ga lijepim riječima. Zbog njegove brige i pažnje, ljudi su ga nazivali ocem, a on njih svojim najbližim. Ljude je vrijednovao prema bogobojaznosti.
Alija ibn Ebi Talib, r.a., kaže:” Gdje je sjedio, sjedio je sa stidom, strpljenjem i povjerenjem i u njegovu društvu nije bilo podignutih glasova. Poštovao je starije, a imao je milosti prema mlađima. Ukazivao je počast gostu i strancu. Bio je druželjubiv, nenametljivog ponašanja i blagonaklon. Nije bio oštar, srdit i ljut. Nije bio pokvarenjak. Nije korio, a nije ni hvalio. Zanemarivao bi ono što ne želi. Nije se pokoravao strastima. Sustegnuo se od tri stvari: uživanja, pretjerivanja i onog što ga se ne tiče. Ljude je poštedio od tri stvari: nije nikoga kudio, nije ga sramotio i nije ga vrijeđao. Govorio je samo o onome od čega ima nagradu od Allaha, dž.š.. Kada bi on govorio, slušaoci bi umukli, a kada bi on završio, oni bi govorili. Pred njim se nisu svađali. Kad bi neko govorio, drugi bi šutili, dok ne završi. Smijao bi se čemu bi se i drugi smijali. Sviđalo mu se ono što se i drugima sviđa. Čudio bi se onome čemu se i drugi čude. Bio je strpljiv prema nepoznatim ljudima, koji su bili ograničenog rezona. Govorio je: “Ako vidite da siromah traži nešto, dajte mu i ne tražite da vam se zahvali! Zahvala pripada Allahu.”
Resulullahovu, s.a.v.s., bogobojaznost i neustrašivost. On je bivao najbliži do neprijatelja”
Enes, r.a., kaže: “Jedne noći u Medini, ljude je probudio uznemirujući glas. Oni pohrliše prema tom mjestu, pa ih susrete Resulullah, s.a.v.s., vraćajući se iz suprotnog pravca. Jahao je neosedlanog konja Ebu Talhe, r.a., a oko vrata mu je visila sablja. Rekao je: ”Ne brinite se, ne brinite se! To su bili morski talasi”.
Bio je veoma stidan i obazriv. Ebu Seid El-Hudri, r.a., je rekao: “Bio je stidljiviji od mlade pod duvakom. Kada mu nešto nije bilo po volji, to se očitavalo na njegovu licu.”
Nije nikada netremice gledao nekome u lice i uvijek je imao spušten pogled. Duži mu je bio pogled u zemlju nego pogled u nebo. Pogled mu je posjedovao moć zapažanja. Nije sa sagovornikom razgovarao o bestidnim stvarima i odvratnim temama. Nije zapamćeno da je neko od njega prenio nešto ružno. Nije direktno nikoga kritikovao, već se moglo čuti da kaže: “Šta misliš da neko učini tako i tako?”
Bio je najpravedniji čovjek, volio je opraštati, govorio je iskreno, veoma je cijenio emanet i to su potvrdili i njegovi prijatelji i neprijatelji. Prije poslanstva nosio je nadimak “El-Emin” (Povjerljivi), pa su zbog toga od njega tražili sud o mnogim stvarima i prije islama.
Imam Tirmizija prenosi od Alije, r.a., da je Ebu Džehl rekao: “Mi ne smatramo tebe lašcem, ali mislimo da je lažno tvoje poslanstvo”. Na to je Allah, dž.š., objavio 33. ajet Sure El-En’am:
“Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi.” (Suretu El-En’am, 33)
Također je Herakle pitao Ebu Sufjana: “Da li ga optužujete da je bio lažov prije nego je počeo govoriti što govori (prenositi Objavu)?” Odgovorio je: “Ne”.
Bio je veoma tolerantan, daleko je bio od oholog čovjeka i nije dozvoljavao da mu se ustaje i poklanja kao što se poklanjalo kraljevima. Posjećivao je siromahe i družio se sa njima, uslišavao je želje posluge i sjedio je sa svojim drugovima kao jedan od njih. Aiša, r.a., priča: “Popravljao je sebi nanule, šio odjeću i radio kućne poslove kao što i vi radite. Bio je čovjek kao i svaki drugi, čistio bi svoju odjeću, muzao svoju ovcu i sebe opsluživao.”
Hzr. Hasan, r. a., prenosi:
“Hazreti Pejgamber je bio nurli bijel, kao da je bio stvoren od srebra; a kosa mu je bila lagahno valovita. “
“Resulullah je bio miješane ružičaste i bijele boje, crnih očiju, gustih i dugih trepavica. “
“Allahov Resul je imao široko čelo i obrve u obliku polumjeseca. Razmak između obrva bio mu je otvoren i poput čistog srebra. Oči su mu bile veoma lijepe, zjenice sasvim crne. Trepavice su bile toliko guste da su se međusobno prepletale. (…) Kada bi se nasmijao, zubi bi mu zablistali kao kada grom udara. Usne su mu bile besprimjerno lijepe. (…) Brada mu je bila gusta. Vrat veoma lijep, ni dug, ni kratak. Dio vrata koji je bio izložen suncu i vjetru sijao je kao ibrik od srebra pomiješanog sa zlatom, reflektirajući srebrenu bjelinu i crvenilo zlata. (…) Prsa su mu bila široka, njihova glatka površina podsjećala je na ogledalo, a bjelina na mjesec. (…) Imao je široka ramena. (…) Ruke i ručni mišići su bili prilično krupni. Njegovi dlanovi su bili mekši od svile. “
“…Nisam vidio nikoga ljepšeg od Resulullaha. Imao je kosu koja udara po ramenima. Razmak između ramena bio je dosta širok. Niti je bio visokog, a niti niskog rasta. “
“Kada je pričao o Muhammedu, a. s., moj djed hzr. Alija ga je opisivao na slijedeći način:
‘Pejgamber nije bio ni pretjerano visok, a niti pretjerano nizak; on je bio srednjeg rasta u zajednici u kojoj se nalazio. Njegova kosa nije bila ni kovrdžava, a ni ravna; bila je pomalo valovita. Njegovo mubarek lice bilo je bijele boje koja vuče na crveno; oči crne; trepavice guste i duge; ramena krupna. (…) Bio je najdarežljiviji, najiskreniji, najmekše prirode i najprijateljskiji. Oni koji bi ga neočekivano ugledali snažno bi se uzbudili naspram njegove impozantnosti; a oni koji bi se, svjesni njegovih izuzetnih kvaliteta, našli u razgovoru sa njim, zavoljeli bi ga više od svega ostaloga. Onaj ko je nastojao opisati njegove superiornosti i ljepote riječima ‘Ja ni prije njega, a ni poslije, nisam vidio nekoga poput njega’, priznavao je svoju nedovoljnost i slabost u njegovom opisivanju. Neka Allahova milost i spas bude nad njim.”
