Zašto znanstvenik vjeruje u Boga(Abraham Crassy Morrison)
Sedam razloga „Za “
Ovaj članak, autora A. Cressy Morrisona, bivšeg predsjednika New York Academy of Sciences, prvi put se pojavio u Reader’s Digest januara 1948., a zatim je, na preporuku C.A. Coulsona, F.R.S.profesora matematike na Univerzitetu Oxford, ponovo objavljen u Reader’s Digest novembra 1960. godine. Članak otkriva kako znanost primorava znanstvenika da prizna suštinsku potrebu za Savršenim Tvorcem.
Još uvijek se nalazimo u praskozorju znanstvenog doba, a sve jača svjetlost jasnije iznosi na vidjelo rukotvorinu Stvaralačke Inteligencije. Za 90 godina nakon Darwina došli smo do zapanjujućih otkrića. S duhom znanstvenog humanizma i vjere utemeljene na znanju još više se približavamo svijesti o Bogu. U svoje ime mogu nabrojati sedam razloga za moj vjernički stav.
Prvi: Prema nepokolebljivom matematičkom zakonu, u stanju smo dokazati da je naš svemir dizajniran i kompletiran od strane veličanstvenog i projektantskog Razuma. Pretpostavimo da ste u svoj džep stavili deset novčića, obilježenih od jedan do deset, i dobro ih izmiješali. Sada ih pokušajte izvući u nizu redom od jedan do deset, svaki put vraćajući izvađeni novčić nazad i uz to da ih sve ponovo protresete. Matematički znamo da vaše šanse da prvi izvučeni broj bude jedan jesu jedan od deset; za izvlačenje jedan i dva u slijedu, jedan od sto; za izvlačenje jedan, dva i tri za redom, jedan od hiljadu; i tako dalje. Vaše šanse da ih izvučete sve, od jedan do broja deset u nizu, dosegle bi nevjerojatnu brojku od jedne šanse u 10.000.000.000 pokušaja. Po istoj matrici prosuđivanja, toliko egzaktnih (tačno određenih) uvjeta potrebno je za život na Zemlji, koji ne bi mogli postojati u pravilnom odnosu slučajno. Zemlja rotira oko svoje ose hiljadu milja na sat. Kada bi se okretala sto milja na sat, naši dani i noći bi bili deset puta duži nego sad, a vrelo Sunce bi, onda, spalilo vegetaciju u toku svakog dugog dana, dok bi u dugoj noći svaka preživjela klica smrzla.
Nadalje, Sunce, izvor našeg života, ima površinsku temperaturu od oko 5.500°C, a naša Zemlja je dovoljno daleko tako da nas ovaj „vječni oganj“ grije dovoljno, a ne prekomjerno! Ako bi Sunce emitiralo samo pola sadašnjeg zračenja, mi bismo se smrznuli, a ako bi emitiralo za polovicu jače, bili bismo sprženi. Nagib Zemlje, koja je nagnuta pod uglom od 23 stepena, daje nam godišnja doba, a kada ne bi bila tako nagnuta, isparavanja iz okeana bi se kretala na sjever i jug, nagomilavajući nam kopna od leda. Ako bi naš mjesec bio, recimo, samo 80 hiljada kilometara dalje, umjesto njegove trenutne udaljenosti, plima bi bila tako ogromnih razmjera da bi dva puta dnevno svi kontinenti bili potopljeni, čak bi i planine uskoro erodirale. Ukoliko bi kora Zemlje bila samo nekoliko metara deblja, ne bi bilo oksigena, bez kojeg životinjski svijet mora iščeznuti. Da je okean nekofiko metara dublji, ugljen dioksid i oksigen bi bili apsorbirani i biljni svijet ne bi mogao postojati. Ili, ako bi naš atmosferski sloj bio tanji, neki meteori, kojih svakodnevno na milione biva spaljeno u svemiru, pogađali bi sve dijelove Zemljine kugle, šireći požare posvuda. Zbog ovih, i niz drugih primjera, ne postoji niti jedna od milion mogućnosti da je život na našoj planeti plod slučajnosti.
Drugi: Snalažljivost života da ostvari svoju svrhu je manifestacija Sveprožimajućeg Razuma. U to šta je sam život nijedan čovjek nije proniknuo. Ne posjeduje ni težinu ni dimenziju ali ima snagu – korijen koji izrasta iz stijene učinit će da se stijena rascijepi. Život pobjeđuje vodu, zemlju i zrak, upravljajući njihovim elementima, tjerajući ih na rastakanje i preuređenje njihovih spojeva. Život, kao skulptor, oblikuje sva živa bića; kao umjetnik, dizajnira svaki list svakog stabla i boji svaki cvijet. Život je kompozitor i čini da svaka ptica pjeva svoju ljubavnu pjesmu, da insekti dozivaju jedni druge u horu njihovih mnogobrojnih tonova. Život je veličanstveni hemičar koji daje okus voću i začinima, a ruži miris, koji mijenja vodu i ugljene kiseline u šećer i drvo, te na taj način, oslobađajući oksigen, čini da životinje mogu udisati život. Baci pogled na gotovo nevidljivu kap protoplazme, prozirnu i nalik na žele, kadru da se pokrene, crpeći energiju od Sunca. Ova prosta ćelija, ova poput magle providna kapljica sadrži u sebi klicu života i ima moć da distribuira taj život svim živim stvorenjima, velikim i malim. Utjecaj ove kapljice je snažniji i obuhvatniji od naše vegetacije, životinja i ljudi, zato što sav život dolazi iz nje. Priroda nije stvorila život. Ko ga je, onda, postavio tu?
Treći: Razboritost životinja neodoljivo govori o Dobrostivom Stvoritelju, koji je nadahnuo instinktom inače bespomoćna mala stvorenja. Mladi losos provodi godine na moru, zatim se vraća svojoj rodnoj rijeci, i putuje do same obale rijeke u koju se ulijeva pritoka gdje se rodio. Ko čini da se vraća tako precizno? Ako ga prenesete u drugu pritoku, on će istog trena uvidjeti da je skrenuo sa svoje putanje, prokrčiti sebi put nazad i vratiti se do glavnog toka, a zatim slučiti se protiv struje da bi okončao svoju sudbinu što preciznije. Još teži za razriješiti je misterij jegulje. Ova nevjerojatna stvorenja, kada se potpuno razviju, migriraju na sve strane iz svih jezera i rijeka – one iz Evrope hiljadama milja s onu stranu okeana – sve na putu prema istim beskrajnim dubinama u blizini Bermuda. Tu se razmnožavaju i umiru. Maleni, očito bez mogućnosti da spoznaju bilo šta osim da se nalaze u pustom vodenom prostranstvu, ipak pronalaze put za povratak, ne samo do iste obale od koje su njihovi roditelji došli, već odande idu do rijeka, jezera ili malih bara, tako da su svi glavni vodeni tokovi uvijek naseljeni jeguljama. Nikada nijedna američka jegulja nije bila uhvaćena u Evropi, niti ima evropskih jegulja u američkim vodama. Priroda, štaviše, odgađa maturaciju evropske jegulje po godinu ili više da bi ih pripremila za njihovo dugo putovanje. Odakle potječe taj nagon za usmjeravanje? Osa će svladati skakavca, iskopati rupu u zemlji, ubosti skakavca tačno na pravo mjesto, tako da on ne umre, ali da izgubi svijest, i nastavi živjeti u vidu konzerviranog mesnog proizvoda. Zatim će osa lagahno položiti svoja jajašca tako da larve, kad se izlegu, mogu pomalo grickati, a da ne ubiju insekta kojim se hrane. Mrtvo meso bilo bi po njih kobno. Majka će onda odletjeti i umrijeti, ona nikad neće ugledati svoje mlade. Sigurno da osa sve ovo mora uraditi ispravno od prvog puta, i to svaki put, inače ne bi bilo osa. Takve tajanstvene tehnike ne mogu se objasniti adaptacijom, one su dar.
Četvrti: Čovjek je nešto više od instinktivne životinje – on posjeduje moć razuma. Nikada nije ostao zapis o nekoj drugoj životinji i njenoj sposobnosti da izbroji do deset ili da bar razumije značenje broja deset. Dok je instinkt kao jedna nota na flauti, lijepa, ali ograničena, ljudski mozak obuhvata sve note svih instrumenata u orkestru. Nema potrebe za elaboracijom ove četvrte tačke. Zahvaljujući ljudskom razumu mi smo u stanju promišljati o mogućnosti da smo to što jesmo samo zato što smo primili iskru Univerzalne Inteligencije.
Peti: Dispozicija i predodređenost u svemu što je živo razotkriva se u fenomenima koje mi danas poznajemo, ali za koje Darwin nije znao – poput čuda gena. Tako neizrecivo sićušni su ti geni koji, kada bi sve njih koji su odgovorni za sve žive ljude u svijetu mogli staviti na jedno mjesto, bilo bi to manje od jednog naprstka. lpak, ovi ultramikroskopski geni i njihovi saputnici, hromosomi, nastanjuju svaku živu ćeliju i predstavljaju kompletan kod za sve ljudske, životinjske i biljne karakteristike. Naprstak je mali prostor na koji se mogu staviti sve individualne karakteristike za dvije milijarde ljudi.Bilo kako bilo, činjenice ostaju neupitne. Stoga, kako to da geni obuhvataju cjelokupno nasljedstvo od mnoštva predaka i čuvaju psihologiju svakog pojedinca na tako beskrajno malom prostoru? Ovdje evolucija, uistinu, počinje – u ćeliji, entitetu koji sadrži i nosi gene. Kako nekoliko miliona atoma – pohranjenih u vidu ultramikroskopskog gena – može upotpunosti vladati svime na Zemlji, primjer je dalekovidne oštroumnosti, proviđenja i predodređenja koji mogu proisteći samo iz Kreativne Inteligencije – nijedna druga hipoteza nije održiva.
Šesti: Posmatrajući uređenost prirode, prinuđeni smo uvidjeti da je samo beskrajna mudrost mogla predvidjeti i prirediti njeno uređenje i nadziranje s takvom razboritošću. Prije mnogo godina jedna vrsta kaktusa zasađena je u Australiji kao zaštitna ograda. Bez kukaca – neprijatelja u Australiji kaktus se ubrzo počeo enormno širiti. Alarmirajuće mnoštvo nije popuštalo sve dok biljke nisu prekrile područje dugo i široko poput Engleske, potiskujući stanovnike iz gradova i sela, i uništavajući njihove farme. U potrazi za zaštitom, entomolozi su prokrstarili cijelim svijetom. Na kraju, pojavili su se s insektom koji se hrani isključivo kaktusom, koji neće pojesti ništa drugo. Također, taj insekt se bez poteškoća mogao razmnožavati i nije imao neprijatelja u Australiji. Dakle, životinja je ubrzo svladala biljku i danas se kaktus štetočina povlači, a s njim i svi, premda mali broj preostalih kukaca – zaštitnika, dovoljnih da kaktus drže pod kontrolom zauvijek. Takva kontrola i ravnoteža su općenito obezbjieđeni. Zašto insekti, koji se razmnožavaju velikom brzinom, ne dominiraju Zemljom? Zato što nemaju pluća kakva čovjek posjeduje, oni dišu kroz cijevi. No, kako insekti rastu, njihove cijevi se ne razvijaju srazmjerno povećanju njihovog cjelokupnog tijela. Otuda nikad nije postojao insekt ogromnih dimenzija, ovo ograničenje rasta držalo ih je sve pod kontrolom. Da ova kontrola nad tjelesnim razvojem nije bila osigurana, čovjek ne bi mogao postojati. Zamislite susret sa stršljenom velikim kao lav!
Sedmi: Činjenica da čovjek gaji u sebi ideju o Bogu jedinstven je dokaz. Koncepcija božanstva izvire iz bogomdane sposobnosti čovjeka, koju ne dijelimo sa ostatkom našeg svijeta – sposobnost koju nazivamo imaginacija. Snagom te sposobnosti, čovjek, i samo čovjek, u stanju je pronaći dokaz za stvari koje ne vidi. Vidik koji ta snaga otkriva je bezgraničan. Dakako, koliko se čovjek usavršava, toliko imaginacija postaje duhovna stvarnost.
Tekst je objavljen u časopisu “Novi horizonti”, br. 147, novembar 2011. god., Zenica
About the Author
